Ako se već hrvatski nacionalizam desetljećima tako dobro drži, ako i dalje nepromijenjenim intenzitetom grije srca, žari obraze, oštri noževe i trasira politička glavinjanja zbijene mase, onda valjda i protest može biti arhivskog porijekla. Otpuhneš prašinu sa starog spisa i prkosiš današnjem duhu vremena. Skoro četvrt stoljeća nakon prvog izdanja, pod udarcima
protutnjalih godina, ova je knjiga vjerojatno izgubila štošta, ali ne i svoju temu.
To, dakako, ne govori ništa o njenoj kvaliteti. Prije je pokazatelj stanovite zamrznutosti političke zajednice koja se, po ispunjenju sna o „vlastitoj državi“, tako dirljivo trudi mijenjati
glumce, kulise i scenske rekvizite, a nipošto sadržaj drame koju patetično naziva društvenim životom. Zbog toga u odluci da se jedan arheološki ostatak otpora ponovo pusti u javni
optjecaj nema muzejskih primisli, što, opet, ne treba shvatiti kao sretnu okolnost: umjesto zašto baš sada, prikladnijim se čini pitanje zašto bilo kada.
Viktor Ivančić
Novo
