Već od prve rečenice slutimo da se dogodilo nešto loše, nešto što je pripovjedača nagnalo da odluči otići, da se makne od svijeta ljudi, od svakodnevice, od onoga što je tu tragediju izazvalo. Koja je to i kakva tragedija – čitatelj samo naslućuje dok sve više ulazi u prošlost i sadašnjost glavnoga junaka. Možemo li pobjeći od vlastite kobi, od sudbine, od predodređenoga, od obiteljske prošlosti, od sebe samih, i kamo to možemo pobjeći? Je li to planina, imaginarna ili stvarna, je li to neki drugi svijet ili nam preostaje da se nosimo sa svojim odlukama i svojim izborima? Upravljaju li nama suđenice ili pak naši postupci i zašto odlučujemo krenuti stranputicom? Koliko nas oblikuju roditelji, a koliko vlastiti izbori? Sva ta pitanja i teme u svom emocionalno gustom i nevjerojatno stvarnosnom romanu otvara Mihaela Gašpar. Treće noći uvlače čitatelja u sudbinu likova, u njihova emotivna stanja i ljubavne odnose, u odnose roditelja i djece, lažnih i pravih prijateljstava, poput vrtloga i nedokučivo privlačne, a istovremeno zastrašujuće mračne zečje rupe u koju i mi poput Alice upadamo, ali ne u onostrani svijet, već u onaj u kojem žive stvarni ljudi, onkraj svijeta glamura i normalnog života, što god to značilo. Mihaela Gašpar u romanu Treće noći iznova se pokazuje majstoricom karakterizacije i razumijevanja ponora ljudskih duša.
Vrlo dobro
