Sadržaj Ugursuza nije historija, nego svijest njegova glavna lika Muzafera, kojoj je historija samo parabolički okvir. Ibrišimović, kako primjećuje kritika, piše o drami identiteta, svijesti, savjesti i jezika. Namjesto objektivnoga historijskog vremena autor promovira simboličko svevrijeme kao autentičan prostor egzistencije. Zlo se se ovdje ukazuje kao transhistorijsko stanje, a povijest kao mora, fantazmagorija i užas rasula svijeta.
Skučena, ali bistra svijest nerazvijenog, nijemog i prezrenog stvorenja, “ugursuza” kojemu su ostale samo oči, sluh i ruke za doticaj s ljudima, tumač je izvanjskoga svijeta. Cijela jedna historija obitelji Abazović protumačena je iz tog prizemnog, “najdonjeg pogleda”. Taj pogled “psećeg čovjeka” polučuje sagledavanjem golotinje njenih bića. Ibrišimovićev roman ne donosi u prvi plan protagonista koji je kroničar vremena i zbivanja, nego kroničar slutnje kao unutarnjeg stanja i zla kao izvanjskog procesa. Povijest je ovdje tek eho iracionalnih sila, a u prvom je planu unutarnja drama protagonista.
Vrlo dobro
