U ovom pomalo sentimentalnom, melankoličnom, refleksivnom romanu, napisanom umjesto pisma ženi s kojom je živio, pripovjedač pokušava rekonstruirati njihov ljubavni odnos, od trenutka kad su se upoznali pa do svršetka veze.
No, postavlja se pitanje: gdje prestaje sjećanje, a počinje fantasterija?
Pripovjedač nam, doduše, omogućava da čujemo i njegovu (bivšu) partnericu, no interpretira njezine izjave i stavove onako kako ih je on doživio (ili, kako mu odgovara), sve do samog kraja kad joj – ili sebi – omogućava da dekonstruira sve što je do tada napisao.
Umjesto pisma je roman u kojem će se mnogi (bivši) parovi prepoznati, čak i ako nisu imali mačku koja je dobila buhe.
Vrlo dobro
