Zašto je poezija Ivane Bodrožić, kada se pojavi, uvijek slavlje u našoj maloj književnosti? Zato što svakom novom knjigom podiže ljestvicu kvalitete pjesničkog izričaja i privlači nove čitatelje.
Usijavanje je zbirka koja nema veze s ljetom, ni s toplinom uopće, već sa stanjem u kojem se u jednom trenutku našao život – život žene. I ako bismo pokušali razumjeti uvjete koji dovode do tog usijavanja, shvatili bismo da je do njega došlo uslijed kočenja i zamrzavanja odnosa između svijeta i subjekta, koji nakon novog buđenja pokušava shvatiti suštinu tog paradoksalnog procesa. Iz takve pjesničke kontemplacije proizlazi poezija koja nas se tiče, poziva na suosjećanje, koju želimo čitati iznova i imati je blizu sebe, podsjećajući nas da ne možemo urazumiti život. Upravo zato u ovim pjesmama nema mjesta cinizmu, već spremnosti da život prigrlimo, da se smijemo, svađamo, tugujemo. Ivana Bodrožić bez zadrške piše o svojim strahovima i borbama baveći se temama ljubavi, seksualnosti i majčinstva, dajući ženi da postoji u svim mogućim dimenzijama.
Ona upravo jest ta točka usijavanja; svakodnevna, ali iznimna, uronjena u selidbe, popravke i majstore, sposobna držati uzde života u svojim rukama te svjesna tuđih, ali i vlastitih potreba. Svjedočeći istodobno o snazi i ranjivosti svega oko nas, u svakom stihu ona je prijateljica koja otvoreno poziva: Između dvije grubosti / Sačuvaj taj život.
Kao novo
