Koliko ono što vrijedi za umjetnost – djelatnost i proizvodnja bez materijalne korisnosti i upotrebljivosti – može biti primijenjeno na čitavo ljudsko postojanje?
Kako plemenit naum potpunog dokidanja materijalnog izrabljivanja i nepravde može dovesti do želje za potpunim fizičkim dokinućem čovječanstva? Može li android konzumiranjem umjetnosti steći osjećaje? Je li ljudska istina da ljubav ne poznaje granice toliko sveobuhvatna da se proteže na potpuno virtualne stvorove i robote? Mnoga takva i slična pitanja postavlja Damir Hoyka u svom romanu “Xavia” i poziva čitatelja na razmišljanje.
U sasvim doglednoj budućnosti – godine 2039. – skupina znanstvenika uspijeva konstruirati konverter kojim se ljudsko biće prebacuje u virtualan svijet, no njihov naum koristi pravednik koji želi virtualizirati cijelo čovječanstvo ne bi li tako uspostavio konačnu pravdu. Wade Zeeland, fotograf, i njegov prijatelj Mark uz svesrdnu Xavijinu pomoć uspijevaju spriječiti njegov naum, a u nizu ljubavnih odnosa i bitaka između ljudi, između ljudi i robota, ljudi i virtualnih klonova, te na koncu i samih virtualaca Hoyka priča zanimljiv slijed koji ima nekoliko paralelnih tokova, a razvoj ljubavi između Zeelanda i androide Sabrine ima malo premaca u literaturi
Danas kad mislimo da će tehnički, pa i intelektualno u budućnosti sve biti moguće, ostajemo zbunjeni pred osnovnim – što će biti s emocijama i etikom. Hoykina “Xavia” je više nego upozorenje.
Vrlo dobro
