Hrvoje Ivančić prvi se put zatekao na Bliskom istoku prije dvanaestak godina vođen mladenačkom znatiželjom ali i aristotelovskom željom za znanjem. Ovaj mladi putopisac svjesno je zakoračio u nepoznato prihvaćajući život kao otvorenu knjigu i jednako promatrajući izazov prelaska ulice u svome rodnom Zaboku kao i vožnju neblindiranim transporterom od Damaska do Homsa.
Ivančićeve priče grade napetost iz dvije perspektive: jedna predstavlja gotovo luđačku smjelosti pojedinih protagonista — zapadnih novinara i drugih putnika namjernika u sve nemirniji Levant – da iz sigurne zavjetrine ustaljene rutine iskorače u zavodljivu opasnost; druga je obojena stoičkom izmirenošću onih drugih — stanovnika upravo tog Levanta kao jezgre straha današnjega zapada — s neminovnom destrukcijom i stradanjem, ali uz istovremeni stameni otpor ontološkom zlu i vrtlogu ludila koji ih je već odavna usisao mimo njihove volje i znanja.
Ivančić u zbirci "Za'atar" teži svojevrsnoj dharmi svjetskog lutalice — ali ne u mirnim šumama sjeverne Kalifornije poput Kerouacovih beatnika, nego u usijanoj sirijskoj i jordanskoj pustinji u čijoj je dnevnoj fatamorgani nemoguće razlučiti Drugoga od samoga sebe.
Vrlo dobro
