Vejvoda je po ocu bio Čeh, po majci Hrvat, rodom iz Karlovca. Opisujući svoje političko formiranje, ističe presudan značaj jedne – knjižare. “Volio sam da idem u Goldsteinovu knjižaru, veliku, sa širokim izborom literature, koja se nalazila u centru Karlovca. Njen vlasnik, Ivo Goldstein, tuzlanski đak i bečki student, bio je blizak komunistima i držao je u svojoj knjižari sva izdanja lijevo orijentiranih pisaca koja su štampana u Jugoslaviji. Slučaj je htio da nas ustaše, odmah po preuzimanju vlasti, prve uhapse i strpaju u istu ćeliju, njega kao Jevrejina, a mene kao komunistu. Bio sam uhapšen 13. aprila 1941. godine, za vrijeme ručka, na uskrsnu nedjelju, zajedno sa još nekoliko karlovačkih Jevreja, Srba i komunista. Goldstein je uskoro odveden u Jadovno i ubijen, kao jedna od prvih žrtava ustaškog terora u Karlovcu.”
Iako nije bio umjetnik, niti se profesionalno bavio kulturom i književnošću, Ivo Vejvoda je, u najvećoj mjeri, ostao vjeran idealima Goldsteinove knjižare. Bio je silno obrazovan i načitan diplomat, upoznao je najveće umove poslijeratne Europe, pisce, slikare, filmske redatelje, koji su, naravno, bili odreda ljevičari ili čak komunisti. Drugovao je s Krležom još prije Drugoga svjetskog rata – upoznali su se tako što mu je ovaj poslao pismo u kojem je hvalio neku njegovu filmsku kritiku i pozivao ga na suradnju u časopisu Danas – bio je prijatelj s Ivom Andrićem, ali i s Dobricom Ćosićem, s kojim se, međutim, vrlo radikalno razišao: “Bili smo zaista veliki prijatelji. Dobricu sam volio kao brata onda kada je bio nerazdvojiv od Oskara Daviča i Marka Ristića.. Nisam mogao ni pomisliti da će jednog dana Dobrica Ćosić zaigrati takvo fašistoidno kolo. Nedavno je izjavio da je Tito dao Hrvatima Istru…” Govorio je tako Vejvoda u vrijeme kada se raspadala država, a s državom, eto, i doživotna prijateljstva. Umro je 1. prosinca 1991, tačno na sedamdeset treći rođendan one prve, kraljevinske, Jugoslavije. Miljenko Jergović, Subotnja matineja, Ivo Vejvoda: Vijek sjećanja
Kao novo
