Istovremeno osjećajući svijet i rane svijeta, ali i tražeći način da te rane povida, Zlice i vilice Nataše Govedić mapirajući na osebujan način fenomen zla čovječanstva i čovjeka govore o cjeloživotnoj borbi svih nas; živa je to poezija koja plamti ljepotom jednostavnog jezika, ali i glasnog angažmana. Poezija je ovo koja se penje na barikade, koja od nas traži da se zaista upitamo, kako to Govedić piše, uz što smo ostali i što smo na kraju odnjegovali. Jer, ako govorimo o zlu, čije je klice posvuda moguće naći, nužno govorimo i o dobru, koje možemo u svakom trenutku birati, i možda je to najveća vrijednost ove iznimne knjige poezije; ona pred nama ogoljuje zlo kako bi nam ukazala da uvijek možemo, voleći jedni druge, birati ono dobro, možemo rasti i postajati veći. Jezik koji je zaigran i sam sebi postavlja neprestano nove granice da bi ih potom rušio, pjesme koje na inovativan način i nerijetko ludistički otvaraju bitne i teške teme savršeno su oruđe za pisanje ovakve snažne i jasno obraćajuće poezije, jer u ovoj poeziji ne možemo samo promatrati, sa svakim smo stihom Zlica i vilica pozvani da nas se tiče, da nas boli, ali i da se budimo.
Vrlo dobro
