Priručnik za mud(r)ost

Sjedila sam u svom podrumskom uredu… sama. Pisala sam jedan roman kad osjetim da se u misli uvlači crv sumnje… neću moći izvući ovu priču, kako da ja ovo složim, nikad nisam radila ništa slično… Ostavljam se tog pisanja i razmišljam kako ne volim osjećaj koji mi se uvlači u srce. Koji osjećaj? Onaj kad ti hrabrost klizi kroz prste, kad se stisneš i pogneš glavu, kad sumnjaš… onaj osjećaj kad nemaš muda za život, kad ti potentnost ispari, kad se snaga ispuše… i ti više nisi ti. Sad si neka sjena od čovjeka, u tvom radu nema vatre… igraš na sigurno, a to sigurno daje tako dosadne rezultate… Što da napravim, razmišljam… Baš želim onu konjsku snagu koja me nosi kroz bure i vjetrove… Kako se ima ta snaga… znam da je tu negdje jer bljesne kroz mene i život procvjeta… ali zašto je nekad ima, a nekad nema? Opet razmišljam o tim mudima za život. Želim pisati roman o mudima. Želim napisati roman koji će čitatelj uzeti u ruku i nakon kojeg će u njemu poteći rijeke života. Kako da to napišem? Tako da sjednem i pišem bez ikakvih prepreka, što god srce bude htjelo ispričati. Ajde da probam… ajde da pustim sve što u sebi imam… ajde da ne mislim o nikom i o ničem… ajde da napišem roman o mudima za život… I tako se stvarao… i tako je nastao roman PRIRUČNIK ZA MUD(R)OST I ne, takav nigdje drugdje nećeš naći. Ovo je roman za buđenje života…