"Berlinsko djetinjstvo devetstotih" i "Jednosmjerna ulica" najpoznatija su prozna djela Waltera Benjamina: prvo pripada najljepšim autobiografskim tekstovima dvadesetoga stoljeća i smatra se ključnim tekstom moderne, drugo je jedinstveno svjedočanstvo literarno-političkog avangardizma i jedini primjer književnog nadrealizma na njemačkom jeziku.
"Jednosmjerna ulica" prvo je (i jedino) Benjaminovo literarno djelo objavljeno za života, nastalo u doba njegova okreta prema marksizmu i dijalektičkom materijalizmu. Pojedine fragmente Benjamin je od 1925. do 1927. objavljivao u novinama, da bi 1928. integralnu verziju objavio Ernst Rowohlt u Berlinu, koji je iste godine izdao i traktat Porijeklo njemačke građanske tragedije (Ursprung des deutschen Trauerspiels), koji je Benjamin 1925. podnio Sveučilištu u Frankfurtu kao habilitacijski rad – bez uspjeha.
"Berlinsko djetinjstvo" nastajalo je početkom 1930-ih u drukčijim prilikama i izmijenjenu autorovu raspoloženju: naime, od sredine 1933. Benjamin više nije mogao objavljivati pod svojim imenom u Njemačkoj, osim u Švicarskoj, a i tamo tek neko vrijeme. Theodor W. Adorno izabrao je Berlinsko djetinjstvo devetstotih kao prvo Benjaminovo djelo koje će objaviti nakon drugog svjetskog rata i svog povratka iz egzila: 1950. kod Suhrkampa, dok je Jednosmjerna ulica objavljena 1955. godine. Otada je i jedno i drugo doživjelo niz izdanja: Berlinsko djetinjstvo najviše od svih Benjaminovih djela. Razlog potonjem nije samo vrijednost i važnost te proze nego i njezina zamršena, još i danas upitno objašnjena geneza. Utvrđeno je nekoliko verzija, pisanih rukom i strojem.
Svojim djetinjstvom Benjamin se literarno počeo baviti 1931., kad je s časopisom Literarische Welt dogovorio da će kvartalno slati 200-300 redaka planiranog rukopisa Berliner Chronik (Berlinska kronika). Pisati je počeo za svog prvog boravka na Ibizi u travnju 1932. i ustrajao do srpnja, kad u depresivnom raspoloženju odlazi u Nicu i u očekivanju preuzimanja vlasti nacionalisocijalista u Njemačkoj razmišlja o samoubojstvu.
Kad je počeo prizivati slike svog djetinjstva, Benjamin je već bio apatrid, bez doma i domovine – ne svojom voljom ili odlukom, nego prisilom i ugrožen. U uvodu verzije "Djetinjstva" iz 1938. precizno i kratko, nimalo sentimentalno iznosi osjećaje izazvane zazivanjem tih slika: nostalgiju, strepnju da one „predoblikuju kasnije povijesno iskustvo“ i čežnju za „skrovitosti što ju je uživao u svom djetinjstvu“, a tada je nema. Bol za izgubljenim i svijest o njegovoj nepovrativosti kao da anticipiraju ono što nije doživio: kaotičnu hrpu ruševina u koju se pretvorio grad njegova djetinjstva slomom nacizma, koja se gotovo doima kao alegorija uništenja jedne životne forme.
Vrlo dobro
