Trideset godina nakon kultne knjige "Gödel, Escher, Bach", za koju je 1987. dobio Pulitzerovu nagradu, Hofstadter se u svojemu novom djelu, namijenjenom širokoj obrazovanoj publici, bavi temom otkrivanja što je "ja". Ponovno povezujući različite discipline, stvorio je manje znanstvenu a više filozofsku knjigu - čak osobno obojenu pokušajem da sebi objasni smrt vlastite supruge od raka. On tvrdi da je fenomen samosvijesti najbolje objasniti s pomoću apstraktnog modela zasnovana na simbolima i autoreferentnim "petljama" koje, skupljajući iskustvo, stvaraju svijest na višoj razini. Filozofi uma uglavnom se dijele na one koji misle da je svijest nesvediva, posebna kvaliteta ili one koji misle da je svijest svediva na biološke, uglavnom neurološke procese. Hofstadter pak brani mogućnost da se svijest javlja u okružju simbola i obrazaca. No iako je to naizgled apstraktan model, Hofstadter naglašava, primjerice, da tek kroz empatiju razvijamo dubok osjećaj jastva te da nismo oštro odvojeni od drugih ljudi i ukupnog društvenog života, nego da živimo jedno u drugome, sadržavajući u sebi višestruke svijesti.
Vrlo dobro
