Iako Nikolaj Terlecký svoj Curriculum vitae završava riječima da to "nije umjetničko djelo, nego pravi pravcati životopis", riječ je o vrhunskoj umjetničkoj prozi u kojoj autor duhovito i s distance nepristranoga pripovjedača ispovijeda svoje životne puteve i stranputice. Riječ je o neobičnom životopisu, jednoj tužnoj, tipično ruskoj epskoj priči, ispričanoj na krajnje jednostavan i duhovit češki način, što znači protkanoj finim crnim humorom.
Na dramatičnom životnom putovanju od Rusije preko Češke do Švicarske svi su njegovi suputnici stvarne osobe, a mnogi su poznata imena, ponajprije iz književnih krugova. Među brojnim likovima u Curriculumu prevladavaju Rusi, njegovi autentični supatnici – školski kolege, učitelji, prijatelji i znanci, o kojima ne piše sućutno, nigdje ne govori ni o njihovoj ni o svojoj patnji, nego ih jednostavno, bez suvišnoga psihologiziranja uključuje u okolnosti na koje ionako ne može utjecati.
Od događaja kojima je bio izravni ili posredni svjedok u njegovo su se dječačko pamćenje najdublje usjekla sjećanja na carsku Rusiju, zatim na revoluciju, opći kaos i sukobe između bijelih, crvenih i zelenih (pripadnika zelenoga kadra), a u zreloj dobi svjedoči velikim povijesnim prevratima, nestanku čehoslovačkoga višestranačja i nastanku dvaju totalitarnih režima. Budući da u Češkoj proživljava više od pola života – završava gimnaziju, studira, mijenja zanimanja i profesije, zaljubljuje se, ženi se i rastaje, doživljava razne "pustolovine", posebno je zanimljiv njegov odnos prema društvenim promjenama koje je ta sredina akceptirala na svoj način, dok je on i dalje ostajao prognanik, marginalac i slobodnjak.
Pitanja ljudske slobode, ljudske naravi i etike, koja ga zaokupljaju u svim njegovim djelima, prožimaju i cijeli Curriculum vitae, štoviše, i u njemu primjenjuje modele apsurdnih, gotovo fantastičnih situacija u kojima je i sam izložen snazi slučaja, nečije volje ili socijalne kombinatorike. Pritisku totalitarizma, koji se u Curriculumu osjeća posredno, kroz vlastita i tuđa iskustva ograničavanja osobnih sloboda i zloporabe moralnih načela, Terlecký oponira vjerom u neuništivu ljudsku težnju k dobru.
Vrlo dobro
