Sve je na toj Hedlovoj adresi Donjodravska obala 11 baš onako kako očekujemo od jedne srednjoeuropske kasabe nasukane na obale Drave početkom pedesetih godina dvadesetog stoljeća. U tom dvorištu, nad kojim Drago Hedl lebdi precizno i nježno, poput wendersovskog anđela, živjet će ili kroz njega prolaziti u nepovrat, kolone malih ljudi željnih nebitne svakodnevice. Željnih najobičnijih iluzija. Spremnih da se i u novom dobu prošvercaju sa što manje ožiljaka na pjeskovitim dušama.
Ali, umjesto da ih blagoslovi tom jednostavnom ljudskom žudnjom, život ih je ubacio u neočekivane miksere. Na dnu tih drobilica oni zadobivaju neočekivane uloge. Počevši od dječaka Dade kroz čije se nevino grlo kotrljaju sve oporije jagode odrastanja, ili iskonskih individualaca, poput Dadinog oca kraljevskog prezimena, što još vjeruju da se kruh i pravda mogu ostvariti s vlastitih deset prstiju, pa do oficira na repu hijerarhijskog lanca ili sitnih birtijaških žbira, jeftinog pogonskog goriva svake nadolazeće ideologije iza ugla. Prečesto je tim Hedlovim antijunacima prošlost naturena kao jedini aršin po kojem se ukopava sadašnjost, a još više maglena budućnost.
Zato i ne čudi da jedan po jedan samo nestaju s uklete i nostalgične adrese. Da se, kao u filmskom snu, iz De Sicina dvorišta odjednom probude iskošeni – na Wagnerovoj pozornici ništavila. - DAVOR ŠPIŠIĆ
Vrlo dobro
