Godina je 2035. u ekonomski iscrpljenoj, postpandemijskoj, osiromašenoj Hrvatskoj, pogođenoj vojnim udarom i posljedičnom diktaturom. Otac Danko i sin Vuk jedan od drugoga kriju koliko je malo potrebno da dotaknu dno, praćeni brižnom sjenom mrtve supruge i majke, i rijetkim prijateljima kod kojih se ljudskost ipak još ne računa u brojčanom iznosu. A onda se iznenada u njihovim životima pojavljuje mladi izbjeglica iz Sirije i dno će, ovisno o perspektivi, biti izbjegnuto, ili će brzina putanje samo dobiti na akceleraciji...
Jasno, žanr je distopijski, no sve je to samo pozornica na koju Davor Špišić postavlja pojedince koji nastoje preživjeti, i eto nas na terenu međuljudskih, prije svega obiteljskih odnosa, koje kao pisac najbolje poznaje. Odnos oca i sina tinejdžera, ljubav i brižnost, borba za egzistenciju, a svega toga ima u ovome romanu, univerzalni su motivi kojima Špišić dopunjava svoje priče, koje se uvijek baziraju i na plemenitoj angažiranosti. Jer tu je i tema odnosa prema drugima i drukčijima, koja će zapaliti ionako uzavrele odnose oca i sina, što će roman usmjeriti u pravcu onoga u čijem je središtu pojedinac koji se, osim s vanjskim, mora boriti i sa svojim privatnim dvojbama i demonima. Na taj način Špišić usložnjava roman, a žanr koristi kao alat pomoću kojeg razvija i mijenja svoje likove, postavlja ih u situacije u kojima se moraju preispitati, riskirati, odnosno, odbaciti toplo krzno koje je ponekad utočište, ali vrlo često i prokletstvo.
Kao novo
