U svom glasovitom djelu "Emigranti" W.G. Sebald opisuje sudbine četvorice Židova protjeranih iz njihovoga europskog zavičaja. Rekonstruirajući u četiri pripovijesti živote prijašnjeg kućevlasnika, nekadašnjeg seoskog učitelja, majčinog ujaka te slikara s kojim se sprijateljio, Sebald neizravno priča i o samom sebi - o bolu zbog sudbine tih ljudi, o tuzi zbog njemačke prošlosti, o žalosti zbog sveprisutnoga gubitka sjećanja.
Sebald piše u želji da se očuva pamćenje. Zbog toga je istraživao, vodio razgovore, sakupljao fotografije i dokumente i obilazio mjesta događaja. Nastala je poetska proza koja leprša između zbilje i mašte, tajanstveno satkana i, unatoč rafiniranim strategijama zbunjivanja, ipak bolno jasna.
Poput lovca na leptire koji nečujno proleti kroz pripovijetke i u kojem čitatelj prepoznaje ruskog romanopisca i egzilanta Nabokova, autor slijedi sudbinu svojih likova u ugođajnim i letimičnim pojedinostima.
Vrlo dobro
