V.L. Saulnier, iz Predgovora novom izdanju Eseja Pierrea Villeya
Pred nama je jedna od najvećih knjiga mudrosti. Izdanje jednog od ponajboljih poznavatelja Montaigneova djela. Čast nam je bila pripremiti ga i sročiti predgovor tome ponovljenom izdanju. I prečesto smo svjedočili žaljenju zbog toga što se Villeyovo izdanje držalo izgubljenim. Malo se koje ponovljeno izdanje (na polju na kojemu se znanje i potrebe ukusa neprestance razvijaju na mahom brz i nerijetko nepregledni način) toliko nestrpljivo priželjkivalo. O samoj knjizi Eseja ovdje nije mjesto (lišit ćemo se dakle tog zadovoljstva) ponavljati, nego tek ukratko naznačiti kako je riječ o djelu besmrtne i svakodnevne uznositosti: točnije, ukazati da neiscrpni značaj mudrosti koja se takvom potvrduje a da se takvom (ili upravo tome usprkos, ovisno o dobu) ne obznanjuje. Doduše, u prvom dijelu Montaigne ipak nastupa u pomalu propovjednu tonu, što i sam potvrduje. Izuzev toga, u konačnici, Montaigne, nezaobilazni prijatelj, izgleda, naprosto živi svoju prozu. Riječ je o knjizi vrline prije negoli veličine: ako, dakako, pod vrlinom ne podrazumijevamo neki program besprijekornosti, nego, u skromnijem i teže dostupnom smislu, svojevrsnu srednjovjekovnu srdačnost: utemeljenost, djelotvornost, savjet poticajan svakome; ili, u našem slučaju, iskazano na suvremeniji način: pred nama je odlučno i uspješno izvedeno djelo u posvemašnjoj suprotnosti spram nabrzinu zgotovljena i samozadovoljna uratka. Djelo koje nije lišeno proćućena umijeća kritičnosti.
Vrlo dobro
