Preveli Dobriša Cesarić, Bulcsú László, Vladimir Nazor, Mihovil Kombol, Zoran Kravar, Dragutin Tadijanović i Viktor Žmegač, priredili Zoran Kravar i Viktor Žmegač
Svestranost i snaga Goetheove lirike najveći su događaj u povijesti europskog pjesništva u razdoblju antiklasicizma i romantizma, u epohi u kojoj doista nije nedostajalo velikih pjesnika. Hölderlin, Shelley, Leopardi, Lamartine i Puškin bili su Goetheovi suvremenici. No upravo usporedba s tim liricima uvjerava nas u čemu je nenadomjestivo značenje stvaralačke univerzalnosti, koja je prema nekim shvaćanjima u europskoj estetičkoj predaji jedno od znamenja klasika, klasičnog autora. Proširi li se, uvjetno, korpus lirike poetskim vrhovima u monolozima i dijalozima Fausta, Mefista i Margarete, utemeljeno se stvara predodžba o snopu pjesničkih energija u kojima su virtualno sadržane odlučujuće lirske težnje cijeloga stoljeća. I tako raznorodni autori poput Heinea i Baudelairea, da spomenemo samo najosebujnije pjesnike postromantičkog naraštaja, mogli su se prepoznati u Goetheovu univerzalizmu.
Viktor Žmegač
Usporedo njemački tekst i hrvatski prijevod, uvodna studija Viktora Žmegača, bilješke o pjesmama uvrštenim u knjigu
Vrlo dobro
