Ova Pogačareva knjiga može se čitati kao autobiografija. Ali to nije zato što ona otkriva dosad nepoznate pojedinosti o ovom nestvarnom pjesniku, svjetskom putniku i britkom esejistu, već zato što se kroz pedesetak pjesama domaćeg novog vala osamdesetih i kasnije punk rock scene koja je iz njega proizašla objašnjava jedno odrastanje, pronalaze se izgubljene veze za mlađu generaciju nepoznatog života prije rata s početka devedesetih i onoga što je uslijedilo nakon toga.
Knjigom "Jugoton gori" obuhvaćeni su i neki bezvremeni klasici jednako kao i remek-djela undergounda. Pogačar nam ovim intimističkim zapisima govori da nam te veze itekako nedostaju, a da je glazba ta koja će nas uvijek podsjećati da negdje postoji drugačiji svijet.
Marko Pogačar donosi zanimljivu priču o vlastitom sazrijevanju kroz glazbeni katalog pjesama Yu i post-Yu scene od šezdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća. Pred sobom imate rock-kritiku u svom najboljem izdanju, ali s tom iznimkom da autor kroz prikaz pjesama ne kritizira njihove izvođače, već prvenstveno sebe, a nije ostao dužan ni društvu u kojem je odrastao.
Vrlo dobro
