Protagonist Priče o sporom, nešto bržem i brzom umiranju u srednjim je pedesetim godinama, upravo je ostao bez posla, živi sam, u potpunoj besparici, te pokušava napisati priču o bivšem nogometašu koji neplanirano završava u središtu građanskog rata u Mongoliji. Nakon što shvati da će teško zaraditi neki novac svojom knjigom, jedva preživljavajući tako što vozi taksi i dostavlja hranu, a i zbog incidenta koji uključuje dva ubojstva, odlučuje s alternativnim bendom Belzebubova muda otići na turneju, što zbog potrebe da se makne iz vlastita života, a što zbog bijega od policije, koja ga traži u vezi s ubojstvima. Priča o sporom, nešto bržem i brzom umiranju beskompromisni je roman ceste, ali i roman o razočaranju, o gubitku iluzija, ispričan tečnim, razgovornim stilom, koji ne dajući neke konkretne vremenske i prostorne odrednice ostavlja jasnu mogućnost da ga se čita kao kritiku i analizu stanja ne samo ovog, nego svih suvremenih kapitalističkih društava i onoga što ih pokreće.
Vrlo dobro
