I u književnosti može biti kao na filmu ako autor majstorski montira povijesne činjenice i fikciju poput Daniela Kehlmanna u romanu Kao na filmu. Teško je reći bi li se njegov junak Georg Wilhelm Pabst, jedan od najvećih njemačkih filmskih redatelja svoga vremena, složio s ovakvom interpretacijom svoje životne priče, ali morao bi piscu čestitati na umijeću da nam prenese unutarnje sukobe i moralne dvojbe umjetnika koji se u naponu stvaralačke snage zatekne u režimu Trećeg Reicha.
I stvarni Pabst, baš kao u ovom romanu, od tog se režima pokušao spasiti bijegom u Hollywood, gdje mu ni dogovori s velikom Gretom Garbo nisu donijeli slavu kakvu je priželjkivao i kakvu je imao kod kuće. No sve ono što mu se događalo kad se spletom okolnosti vratio u domovinu, gdje mu nude da opet snima, ali po narudžbi Hitlerova Ministarstva propagande, Danielu Kehlmannu bilo je sjajan materijal za roman o pojedincu na vjetrometini povijesnih zbivanja.
Kao na filmu ipak nije samo portret jednog čovjeka, nego i duboka meditacija o moći filma, krhkosti ljudske savjesti i cijeni koju plaćamo za odluke koje donosimo u izazovnim vremenima. Kehlmannov elegantan stil i uvjerljivost u oživljavanju jedne epohe, ali i duhovitost u nagađanju o redateljevim mukama čine ovaj roman istovremeno napetim trilerom i pomalo sarkastičnom moralnom dramom ostavljajući čitatelja da se zapita gdje je granica između umjetnosti i odgovornosti i koliko kompromisa može podnijeti ono što zovemo općim dobrom.
Vrlo dobro
