Nakon što osoblje napusti bolnicu za mentalno oboljele smještenu u idiličnoj prirodi, bolesnici i izbjeglice koji su se u njoj našli moraju nekako organizirati svoj život. U prividnome miru na mjestu gdje su oboljeli zdraviji od onih izvan bolničkoga kruga događaju se ljubavi i smrti, bolesti i životne radosti, sve ono što život čini svakodnevnim, dok vani u neposrednoj okolici bjesni posljednji europski rat. Sve njihove aktivnosti, barem on tako misli, nadzire Mirko Ristić, pjesnik i pisac primijenjene književnosti koji je odavno prestao pisati. U osvit rata, dok su se uokolo nosile mošti Lazarove i podgrijavale nacionalističke strasti, on s jedne strane traži istinu o masovnoj grobnici iz Drugoga rata, a s druge želi ispuniti posljednju majčinu želju, no to će ga dovesti do niza problema, a njegovu dragu Enidu smjestit će u umobolnicu.
Ludilo koje se ciklički ponavlja, nikada razjašnjeni masovni zločini, kosti koje se prenose, duše koje ne mogu pronaći mir, knjige koje ne mogu biti ispisane, sasvim zamršeni obiteljski odnosi, sav ljudski jad i tuga i svi oni odbačeni od društva završavaju u staroj austrougarskoj zgradi daleko izvan svih putova. Kuća Teodore K. briljantan je roman o uzrocima zla, o dubini problema, o ljudskim sudbinama koje se isprepleću u najčudnovatijim okolnostima, koje poput riba čekaju kamo će ih struja odnijeti. Nedžad Ibrahimović ispisao je nadrealnu sliku koja je savršen odraz stvarnoga svijeta.
Vrlo dobro
