Ovaj roman, naslovljen stihom posuđenim iz jedne Nazorove pjesme, ponajprije je povijesni, jer obuhvaća četvrt stoljeća života Cetinske krajine, od godine 1690. do sudbonosne 1715. U tom povijesnom okviru autorica prati sudbinu nekoliko obitelji prepoznatljivih sinjskih prezimena, njihovu borbu za opstanak u teškim i nesigurnim vremenima, nakon oslobođenja od Turaka, kad muškarci moraju biti i ratari i ratnici, braneći stečenu slobodu od neprestanih turskih manjih i većih prodora.
Roman je to i o sinjskim franjevcima, duhovnim pastirima svoga naroda, o glasovitom fra Pavlu Vučkoviću i njegovu stradanju, žrtvi i vjeri, koji je kao biblijski Jona bio zarobljen ne u trbuhu ribe, nego u utrobi nemani s Bospora, i ne tri dana i noći, nego dugih pet godina, ostavši vjeran crkvi, zavičaju, narodu i prijateljima.
Na međama najdaljnijim je svakako i roman o ženama, djevojkama, zaručnicama, domaćicama i čuvaricama ognjišta, ali i stradalnicama, kojima otimaju djecu i odgajaju ih u nemilosrdne ratnike, koje radije izabiru hladni Bospor nego priležništvo, ali i koje se u novom okruženju prilagođavaju sudbini nastojeći od nesreće napraviti kakvu takvu sreću. Među njih prodire i duh budućega vremena, pa svjedočimo i pobuni protiv samovolje roditelja u patrijarhalnoj obitelji.
No središnji motiv romana je Blažena Marija od Milosti, čiju sliku kršćani štuju, kojoj se klanjaju i utječu kad su u nevolji i kojoj uporno podižu hram.
Postoje razna viđenja poraza Turaka pod Sinjem 1715. godine. O tome su se izjasnili i povjesničari i književnici, pa i usmena narodna predaja, ali nepobitna je činjenica da se stostruko jači neprijatelj povukao pred voljom, žrtvom, vjerom i nadom malobrojnih branitelja, o čemu svjedoči i ovaj čitki i pitki roman.
Vrlo dobro
