Filološkomedievističke rasprave.
Presjek autorova pedesetgodišnjega znanstvenog rada i metodologije proučavanja književnojezičnoga, stilskoizražajnog i ortografskog razvoja jednog dijela hrvatske pisane riječi, od srednjovjekovlja do XVIII. stoljeća, predstavljen je u knjizi izabranih izvornih znanstvenih (filoloških, kulturnopovijesnih, tekstoloških) rasprava o tropismenoj i trojezičnoj kulturi hrvatske sredine.
Glavna je tema autorove knjige Na temeljima hrvatske književne kulture, dakako, hrvatsko glagoljaštvo i glagoljizam, koje autor, između ostalog, proučava i u manje poznatom kontekstu svojevremeno živog zanimanja zapadnoeuropskoga kulturnog kruga za glagoljicu, zanimanja koje će svoj najadekvatniji prikaz dobiti u Diderotovoj i D'Alembertovoj Enciklopediji. Autorov hvaljen i utemeljen lingvostilistički pristup starim tekstovima, oprimjeren je u ovome djelu raspravama o strukturno-kompozicijskim i stilsko-izražajnim osobitostima nekolicine glagoljičkih i staroslavenskih tekstova te Divkovićeve Besjede i Glavinićevih spisa. Svoju iznimnu filološku, paleoslavističku i književnopovijesnu erudiciju Hercigonja pokazuje i u vrsnim, znanstveno-stručno utemeljenim studijama o djelu Frana Miklošiča i Vatroslava Jagića.
Knjiga akademika Eduarda Hercigonje, najutjecajnijega, najvažnijeg i najizvornijega suvremenog proučavatelja hrvatske srednjovjekovne pismenosti, postavlja nove standarde u izdanjima s područja književno-filološke medievistike, kako u tekstualnom, tako i u likovnome dijelu u kojemu se uznastojalo prikazati dosad nepoznate i originalne slikovne priloge.
Kao novo
