Koncentracioni logori i traume logoraša često su obrđivane teme u poslijeratnoj literaturi, ali usprkos tome ovaj roman zbog svoje osobitosti vrlo je zanimljiv. Tu osobitost čini to što su sva sjećanja koja se prelamaju u Eliezeru, glavnom liku djela (možda čak autobiografskog), kao nekakvi tamni bljeskovi koji nam daju naslutiti mučno djetinjstvo u logoru, i oni kao da uvjetuju svaki odnos prema ljudima i događajima. Nositelj idejne okosnice djela, slikar Gyula, javlja se tek pri kraju romana i on je taj koji je utjelovljenje snage da se zaboravi na patnju, voli i daje i da to bude imperativ življenja.
Vrlo dobro
