Umjetnost je ono što se neće izraziti količinama. Košarka, recimo, nije umjetnost, jer je smisao košarke u odnosu između dvije matematski izrazive veličine. Smisao košarke je u što povoljnijem odnosu između broja postignutih i broja primljenih koševa. Nije važno kako što izgleda, važan je samo broj. U umjetnosti je, pak, važno sve drugo, jer se umjetnost ne može izraziti u količinama.
Najbolji košarkaš naših djetinjstva bio je Brazilac Oscar Daniel Bezerra Schmidt. Davao je najviše koševa, no to bismo do danas već zaboravili. Ali nije zaboravljeno da su se njegovi koševi razlikovali od koševa koje su postizali drugi igrači. Bili su drukčiji, njih pamtimo. Umjetnost je memorija društva i vremena. Košarkaši nisu umjetnici, ali je Oscar Schmidt primjer po čemu se umjetnici razlikuju od košarkaša. Pamti li svijet Oscara Schmidta?
Izrečeno u epskome desetercu, to je pitanje umjetnost. Ono ne traži odgovor. Općenito, pitanja o umjetnosti, naročito pitanja o pripovijedanju ili o onome stoje ispripovijedano, o sjećanju ili onome čega se sjećamo, pitanja o pročitanom, viđenom ili čuvenom, ne traže i ne očekuju odgovor. Smisao je u tome da se pita. Kao što pitaju sasvim mala djeca. Dakle: pamti li svijet Oscara Schmidta?
U podnaslovu ove knjige stoji "projekti, skice, nacrti". Pisana je u kratkim cjelinama, koje su katkad, ali ne uvijek, objavljivane u novinama. To je neka vrsta autorovog dnevnika života u umjetnosti i s njome, u kojem izlaže svoje gledateljske, slušateljske i čitateljske afinitete, ali i moguće skice i nacrte budućih proznih djela. Ali pri tome ne donosi recepte za pisanje ili čitanje, niti sudove koji bi obvezivali ikoga osim samog pisca.
Vrlo dobro
