Izražava jasan postmodernistički prosede izbjegavanja svakog prosedea smrti, ali nam baš to izbjegavanje, ta mučnina marginalizacije smrtnog problema (...) - dokazuje da su u novom hrvatskom pjesništvu uspješno ugroženi ne samo krugovaško-razlogovski "problem"ili strukturalni projekt Pitanja, nego i sam nukleus, nulta točka poetičke tehnologije, tako da je jedini izlaz stvaranje novog pjesničkog aktanta, odnosno subjekta. Općenito bi se moglo reći da Mićanovićevo poimanje slike nije toliko sintagmatski (polinomno), koliko diskurzivno. Slika je cjelina govora, cjelina pamćenja i doživljajna jedinica, koja se dosu neovisno sklada govornim tijekom u veće cjeline. Nedvojbena je evokativna označenost tih slika; to znači da Mićanovićeve slike evociraju i kao da evociraju čak onda kada su proizvod manje obvezujuće spekulacije o pismu.
Vrlo dobro
