Posadila sam ovaj književni vrt, draga Priya, iako se još uvijek pitam je li dovoljno cvjetati papirnato, zapisat će protagonistica romana Papir tvoje kože. Rafiniranost rukopisa Lore Tomaš, prepoznata već u dokufikciji Slani mrak, u novom se romanu pojavljuje i kao alat strateške retraumatizacije tekstom. Vještina uspostavljanja paralelizma emotivnih registara davnih putnica i putopiskinja i žrtava obiteljskog nasilja, naime, vodi ovaj izniman roman u pravcu propitivanja toksičnih odnosa, no prije svega odnosa sjećanja i traume.
Protagonistica romana dolazi u Indiju istraživati za književnu antologiju, upoznaje fotografa K i s njime se seli u Bangalore. U gustoj mreži teksta izranja i sjećanje na njezin prošli boravak u Indiji, kada je studirala hindski i putovala s bivšim mužem, a skriveni motivi uspostavljaju paralelizam s tragičnom pričom K-ove majke Priye.
Papir tvoje kože čita se polako i pozorno, njegova unutarnja napetost čitatelja nagoni da otkriva što se doista dogodilo, tko tu govori, a tko piše. Tekst postaje prostor za ono što se pokušalo zaboraviti, ali ostaje pitanje može li sjećanje na tuđi život zaštititi od trauma vlastitog. Slojevitost i kolažiranje, intertekstualnost i citatnost, zametanje tragova u vremenu, prostoru i jeziku, herbarij i u njemu taj papir njene/tvoje kože, uzrokuju nešto poput kemijske reakcije, a ona bi mogla iznjedriti treću perspektivu jer, da, dovoljno je cvjetati papirnato.
Vrlo dobro
