Dolazak Andrije Kala u selo Pojezerje, smješteno uz polje i bezimenu rječicu, koju su mještani zbog poniranja nazvali Skrivačica, u početku, medu žiteljima, nije potaknuo ni u koga osobitu znatiželju.
Došao je negdje u proljeće. Za došljaka nitko nije imao vremena. U vrijeme kad otpočinju pripreme za poljodjelske radove u vinogradima i polju, malo tko, osim djece i usidjelica, mari za rijetke prolaznike i strance. Seljaci su, nakon duge i zamorne zime, jedva dočekali vedre i tople dane. Voda iz naplavljena polja se povukla i za sobom ostavila neugodan vonj vlage, ali su za dva tjedna procvjetali bagremi, izbili jaglaci i pojavili se žuti leptiri medu tratinčicama, a dalo se čuti i prvo zujanje pčela i od ranog jutra pjev ptica.
Kloniti se stranca, ma koliko nepoznati posjetitelj raspiruje žar znatiželje, oduvijek je bio obrambeni štit i nevoljnim vremenom usađeni mehanizam zaštite. Dvanaest godina je od velikog rata koji je obuhvatio skoro cijeli svijet, i svatko je, na svoj način, pokušavao pobjeći od nanijeta bola. Tih poratnih godina kroz selo su prošli neobični i zagonetni ljudi, i seljaci su ih, potiho, sve odreda ismijali kao pustolove, zgubidane i ratne dezertere. Neki od njih tragali su za rijetkim kukcima, neki za endemskim biljem, a neki, kao gospodin Eork, polulud i iscrpljen od ljubavi, tražio je odbjeglu ženu.
Vrlo dobro
