Autor, na temelju dugogodišnjih istraživanja u rimskim arhivima, proučava proces normiranja hrvatskog jezika u XVII. st. Pod pojmom normiranja razumijeva se izrada znanstvenog instrumentarija kao što su rječnici, gramatika, pravopis, izbor jednog od narječja za književni jezik itd., bez čega se nijedan jezik u strogom smislu riječi ne bi mogao nazvati tim imenom. Rezultati do kojih je došao od velikog su značaja za hrvatsku kulturnu povijest.
On dokazuje da je normiranje počelo u Rimu u prvoj polovici XVII. st. u okviru katoličke obnove nakon Tridentskog sabora (1545 – 1563) gdje se počelo s proučavanjem zakonitosti hrvatskoga jezika koji je tako od općeg sredstva za komuniciranje prvi put postao predmetom stručnog proučavanja. Tada je tiskano mnogo više knjiga na narodnom govornom jeziku, nego od pronalaska tiskarskog umijeća do tada.
Vrlo dobro
