Pisanjem se ne oslobađa tek ona skrivena moć ogoljavanja ljudske duše, već se otvara prostor mišljenja kao traumatski okvir svijesti o nepoznatom i nestalom čovjeku. Vrijeme u kojem književnost još uvijek traje kao svjedočanstvo egzistencijalnog nemira upravo je gotovo istovjetno s paradoksom nestajanja smisla pojedinca u narcističkome društvu spektakla. Tatjana Gromača u fragmentima ove knjige refleksivne i eksperimentalne proze uspostavlja gustu mrežu usporednih značenja iz formi ispovijedi i imaginarnih dijaloga subjekta s drugom stranom vlastite suvišnosti. Kada jezik postaje jedinim spasonosnim bijegom iz svijeta kao arhipelaga konstruktivnog ludila, sam život poprima auru svečane propasti.
Vrlo dobro
