Temeljena na autorovu radu u nastavi, ova knjiga tumači i približava čitatelju fenomen filmskog modernizma, neiscrpnu temu započetu prije više od jednog stoljeća. U prvom se dijelu knjige obrazlažu temeljni tipovi filmskog modernizma, s brojnim primjerima, da bi se potom objasnili reprezentativni fenomeni i poetike. Neki su od njih doista nedovoljno obrađivani u našoj kritici (npr. Dreyer i Bresson), neki od njih široko su omiljeni među modernistima (npr. Gotovac/Lauer i klasici zagrebačke animacije), a neki postavljaju ključna pitanja za suvremenost i budućnost filmske umjetnosti (npr. dokumentaristička struja, Lerotićevo Sigurno mjesto, Stanley Kubrick ili postmodernizam). Premda su je inspirirali studenti, ova knjiga namijenjena je svim ljubiteljima filma. Ozu, Bresson i Dreyer tri su velika umjetnika koji svojim stilom ostvaruju nešto specifično, jedinstveno, a među njihovim filmovima postoji poetička srodnost, tvrdi Paul Schrader. Autoru Giliću čini se doduše da je poprilično hrabro (i dosta zapadnjačko) rastezanje pojmova i konvencija usporediti Ozua s drugom navedenom dvojicom. Ozu ipak dolazi iz jedne drukčije kulture i pozadine, s ponešto drukčijim filmskim uzorima i modelima.
No, između Dreyera i Bressona, Danca i Francuza, postoje vrlo jasne poveznice, i njihovi su konteksti dovoljno slični i dovoljno čvrsto povezani. Stoga se čini da ne griješe oni koji kažu da je Dreyer neka vrsta prethodnika Bressona po značajkama koje autor u knjizi navodi. Čini se da se tu doista vidi jedan razvoj nezavisnog, autorskog modernizma izvan okvira velikih škola, velikih pokreta i velikih pravaca. No brojni su i izrazito modernistički pristupi metafilmu. U novije vrijeme, primjerice, prizor publike glazbenog koncerta na početku Ljubavi austrijskog redatelja Michaela Hanekea predstavlja sličan postupak, izjednačavanje položaja gledatelja u kinodvorani s položajem likova izgubljenih u masi slušatelja koncerta, gdje njihova poznata filmska lica (Jean-Louis Trintignant i Emmanuelle Riva) ne dolaze do izražaja, a u ključnoj sceni Sigurnog mjesta Jurja Lerotića suicidalni brat (Goran Marković) pokazuje svijest o tome da je postao lik u filmu i pita junaka/redatelja zašto se time bavi.
Vrlo dobro
