Svu onu bujnost i mnogolikost duševnih stanja, izmjenu pomisli, čuvstava i težnja, što u svakom času sačinjavaju sadržaj duše naše, ne će nikada biti moguće prikazati onako, kako to sami u sebi opažamo. I ako igdje vrijedi ono, da je samo m'jena stalna, sigurno vrijedi za duševna stanja. Tu ima neprestana promjena: jedna odlaze, druga iza njih naglo prolaze sviješću našom i uvijek je druga slika svijesnoga života naše duše. Pa opet nijesu ni sva ta stanja jednaka, nego se razlikuju i kakvoćom i jačinom i tim, što jedna više od drugih prolaze ispod svjetla svijesnosti, da u drugom času upadnu u mrak nesvijesnosti, — da se opet iz nje podignu. No i ona stanja, što se u istom času u svijesti nađu, nijesu sva jednako svijesna, kao da ih svjetlo svijesti ne obasjava uvijek jednako. Ali duša nije ni ,monada bez prozora“, koja bi bila tako otkinuta od svega događanja u svijetu, nego upravo izvanji svijet neprestano utječe na dušu, dajući joj uvijek nove povode, da nova stanja izvija, da ih sa starijima poredi i uz njih ređa. Duša nam se čini poput mora, na kojem se neprestano dižu valovi, te se, tjerajući jedni druge, među sobom miješaju, ali tako, da se novi uvijek hvataju u igru s pređašnjima — dajući u svakom času površini drugo obličje. No krivo bi mislio, tko bi držao, da se u našoj duši ogleda izvanji svijet posve onako, kakav jest. Već prvi naši osjeti imadu na sebi osobit duševni biljeg, te nijesu puki učin izvanjega podražaja, nego je već kod njihova postanja tvorno sudjelovala duša. Izvanji podražaji tek sile dušu, da na njih reagira, a du- ševni je produkat te reakcije — osjet I opet stanja duše nijesu kao tvarni atomi, koji su samostalni dijelovi cjeline, nego su u neprestanoj uzajmici, te jednako i ona, kao i bivstvo duše, su- djeluju kod postanja i usvješćivanja novih duševnih stanja. Tako sav iskustvom stečeni sadržaj duše neprestano utječe na razvoj duševnoga života; na tamnom, ali plodnom tlu nesvijesnosti nastaje svijesni život ljudske duše.
Vrlo dobro
