Nove pjesme treće zbirke "Sang" (francuski: krv) Alena Brleka zazivaju, ili možda bolje vraćaju poeziju, u njezinu svjetotvornu i praktično svetu dimenziju. Ključna riječ zbirke je rekao, a nakon nje slijedi malo čudo poezije, jer je izrečeno, time i stvoreno, a to je već posao za Boga. Drugo što je ključno i proizlazi iz prvoga jest ono neizrečeno, prešućeno, bijelo, a praznine su u ovoj poeziji, koja nije slučajno grafički uređena tako da se u moru bjeline riječi ističu (jer su odabrane i prizvane), kondenzirano u pjesmi 'Bog' koja sadrži samo naslov: njezin tekst je prazna, bijela stranica, nijemost i podloga za sve, ukupni nedohvatni izvor.
Nježna skrupuloznot pjesnikova kao da krv, sang pušta na snijeg, igraju se tu označiteljski i asocijativni lanci, svojim nenametljivim i mirnim stihovima koji svako malo iznenađuju i uzburkavaju duh, kroz svoje eidetske slike bude drevna i trajna pitanja u zadrijemanom ljudskom. Oslanjaju se pjesme jedna o drugu i treću, zato im ponekad i nedostaje točka na kraju, duh kao da se javlja kroz dah, naizdah, ovdje nježno se progovara o oštrom (Rekla si nježnost je nož, / u ruke mi spustila jutro.), o velikom i važnom (smrt fašizmu brza i trajna, bogu srednji rod), i sve tako lako i tiho, kao kada pada snijeg ili kola sang.
Kao novo
