Željko Ivanjek, upisan u književnost kao briljantni pjesnik i esejist, napisao je zapanjujući roman o hrvatskoj condition humaine, stanju ljudskom. Pred čitaocima je velika i uzbudljiva priča koja se nastavlja na najveće hrvatske romane dvadestog stoljeća.
U književnosti se Ivanjek javio kao adolescent - »Wunderkind«. Hvala Bogu bio je prepoznat i dobio stipendiju da bi omirisao svijet i vidio kakva se tamo književnost piše, što se čita i naposlijetku čemu i kako sve to služi oblikovanju književnog života. Otišao je kao otkriće zagrebačkog »Foruma« i školovao se u Kaliforniji i Michiganu gdje je obuzet radoznalošću svog bića studirao hindi, sanskrt, pali i komparativnu književnost...
Tako je upoznao postmodernu književnost na njenim američkim izvorima, ali to ga nije lišilo obveze da temeljito pročita npr. Flauberta, onog autora koji je napisao Bouvarda i Pecucheta i njegov fascinantan rječnik »Otrcanih (općih) ideja«. Učio je fanatički jer je znao da je to književnost postmoderne (a meni se čini da je on njezin najkompleksniji predstavnik u nas).
Čitao je u trenutku njihova izlaska knjige Barthelmea i Bartha i to u okvirima književno društvene situacije iz koje su nastajale. U njima se svašta spominjalo kao usput, a ipak baš to upitno SVE bilo je neizmjerno važno. To pokazuje na primjeru likovnjaka Warhola. Nisu ga fascinirali ali je namah shvatio da sve to obitava na rubu postojeće i nove umjetnosti i književnosti. Mitologija, kao i simboli brzo su se mijenjali ali su uza sve to ostajali simboli i kao takvi nenametljivo funkcionirali. Izuzetno je zamijenjeno prosječnim. To je ilustrirao Warhol koje kako se pokazalo ne žive u antagonizmu, nego u sretnoj simbiozi nekoliko mogućih načina pisanja i u okvirima običaja nekoliko socijalnih stratuma...
Vrlo dobro
