Strašnoj djeci često prethode izgubljeni, ponekad perverzni roditelji. Razvoj generacije nasljednika – u smislu formalno sigurnih nosilaca utjelovljenih kulturalnih obrazaca – sve se više svodi na kompromis između genetike, pedagogije i igara na sreću. Budući da moderne generacije roditelja najčešće već ni same nemaju jasnih civilizacijskih kontura, formiranje njihova podmlatka ne može biti ništa drugo nego dvoboj bez svršetka između dviju frakcija strašnoga – zbrkanih starijih i zbrkanih mladih. Za sukobe te vrste tijekom 20. stoljeća svoje je sekundantske uloge nudila psihoanaliza, da bi se zatim nerijetko sama pokazala kao strašno treće.
Vrlo dobro
