I tako bi Didi nabacio oko vrata Strato-castera, najdražu gitaru iz svoje kolekcije, a potom se zavalio u pilotsku fotelju (ili pak zauzeo stojeći stav raširenih nogu ako bi se radilo o riffovima koji ne mogu bez mahanja glavom ili kruženja vratom gitare) i zaružio. Ponekad bi slagao neobične kombinacije akorda, drugom bi prilikom svirao dionice uz neku drugu glazbu iz krcate fonoteke svemirskog broda "Jimmy", treći bi se put fokusirao na stvaranje čiste buke.
Toga dana (jednog od bezbrojnih istih u nizu) Didijeve prstometne manevre preko pragova gitare prekinuo je signal pristigle poruke. Pritisnuo je određeno mjesto na monitoru i ona se ukazala. Odnosno, oglasila — bio je to niz brzih country-swing gitarskih prohoda koji su trajali dobrih pet minuta.
Kao novo
