Search Results for: covjek

Stablo i čovjek – prilog kulturnoj botanici

Opsežno djelo iz područja kulturne botanike, u kojem se na interdisciplinaran način iznose podaci i postavke o odnosima između čovjeka i stabla – o tome što je stablo čovjeku i što je čovjek stablu u raznim povijesnim vremenima. Autor nastoji zahvatiti što je moguće više aspekata: biološki, antropološki, historijski, ekonomski, religijski, umjetnički i drugi. Na kraju knjige je jedan izbor iz klasifikacije drveća i grmova na porodice i vrste, s njihovim narodnim i stručno-latinskim nazivima.

Čovjek koji je lovio vlastitu sjenu

Lisbeth Salander služi dvomjesečnu zatvorsku kaznu u ženskom zatvoru jer je spašavala dječaka od pogibelji. Odbila je reći bilo što u svoju obranu, na umu su joj mnogo važnije stvari. Mikael Blomkvist posjećuje je svakoga tjedna bez obzira što je zatvor daleko, a tragovi koje otkriva čine mu se kao odlična reportaža za Millennium. Za Lisbeth oni bi pak mogli otključati duboko skrivene tajne s kojima se mora suočiti. Lisbeth će se i u zatvoru sukobiti kada je potrebno zaštititi slabije, bez obzira na cijenu koju će pritom platiti. No, probuđene uspomene tjeraju ju da traga za istinom koja se krije iza jedne slike iz djetinjstva – žene s plamenim znakom na vratu koji izgleda kao da ga je ostavio zmaj.

Čovjek koji je previše znao

Osam detektivskih priča, u kojima je glavni junak Horne Fisher, ćelavi, blijedi i vitki detektiv s vezama koje sežu u najviše političke krugove, a neki su mu rođaci na ključnim mjestima u državi. Zločinci u ovim pričama također su ljudi na visokim položajima, te je njihovo kršenje zakona često povezano s ugrožavanjem državnog interesa, a razotkrivanje bi moglo utjecati na živote milijuna ljudi.

Blueberry 6: Čovjek sa srebrnom zvijezdom

Šesti nastavak slavnog vestern-serijala prati poručnika Blueberryja u samostalnoj epizodi u kojoj, kao nositelj srebrne zvijezde, preuzima ulogu šerifa u gradu razdiranom korupcijom, nasiljem i interesima moćnika. Pokušavajući uspostaviti red, Blueberry se suočava s pohlepom, manipulacijama i oružanim prijetnjama, ostajući vjeran vlastitom osjećaju pravde. Serijal su stvorili scenarist Jean-Michel Charlier i crtač Jean Giraud, poznat i pod pseudonimom Moebius, jedan od najutjecajnijih autora europskog stripa. Realističan crtež, dinamična režija kadra i složen, moralno nijansiran junak izdvajaju ovaj vestern od klasičnih žanrovskih obrazaca. Idealan je izbor za ljubitelje kvalitetnog europskog stripa i napetih priča s Divljeg zapada.

Čovjek koji je čeznuo čudo

Vesna Biga (Zagreb, 1948) završila je Filozofski fakultet. Pjesme, pripovijetke i radio drame objavljivala je u brojnim časopisima (Forum, Republika, Dometi, Istra, Književna reč, Savremenik, Vidici, Gordogan, Pitanja, Revija, Naši razgledi). Pripovijetke i pjesme su joj uvrštene u brojne preglede i antologije suvremene književnosti. Proza, poezija i radio drame prevođene su na: slovenski, makedonski, talijanski, turski, ruski, ukrajinski, poljski, esperanto i engleski jezik. Objavila: Oprezne bajke (priče, NZ Matice hrvatske, 1981), Iz druge ruke (roman, Naprijed, 1983), Vlasnik smrti (roman, Izdavački centar Rijeka, 1987), Slike iz novog sjećanja (priče, Mladost, 1987), Dušin vrt (priče, Filip Višnjić, 1995; Meandar, 2003), Način pjesme (poezija, Čigoja, 1996), Čovjek koji je čeznuo čudo (priče, Naklada MD, 1998), Autobusni ljudi, dnevnički zapisi 1991. – 1995. (Durieux, 1998; Forum pisaca, 2001), Četiri straha, (pjesme, Naklada MD, 2001), Očekujući noćnog sokola, dnevnički zapisi (Filip Višnjić, 2002); Uhodeći vlastiti pogled (pjesme, Meandar, 2003), Ispod kapaka druge rase (pjesme, Naklada MD, 2005), Vidok koža (pjesme, HDP, Durieux, 2005), Sjenka na uzici (poezija, Meandar, 2009), Deset dolazaka (priče, HDP, 2009), Žene na putu (pjesme, Meandar, 2013), Bijela Panika (pjesme, HDP, Zagreb, 2013). Dobitnica je nagrade na Natječaju za kratku priču Večernjeg lista za pripovijetku Besanica gđe KS (1983). Izvedene radio drame: Premještaj, Vrata, Kućni posjet, Soba, Nesporazum s desetercem, Petero ili tišina, Čovjek koji je čeznuo čudo, Iz druge ruke.

Koliko globalizacije čovjek može podnijeti?

Klimatska katastrofa i džetset, visoko tehnologizirane komunikacije i savršena policijska država, svjetska policija i terorizam – u razmatranju takvih promjena i prijetnji, smatra filozof Rüdiger Safranski, samo mišljenje dospijeva u globalizacijsku klopku. Ovom nam knjigom Safranski pomaže da se snađemo u mnoštvu dojmova i prijetnji. Zorno nam pripovijeda kako se dogodilo da je globalitet – nekoć pojam neizmjernog prostranstva – postao zatvorom i mjestom histerija. Safranski potiče na stvaranje mogućnosti ravnoteže i sposobnosti djelovanja. Prije smo u šumama stvarali čistine kako bismo ondje osnivali civilizacije. Danas, smatra autor, globalna je civilizacija postala šikarom u kojoj pojedinac mora iskrčiti svoju čistinu , svoj životni prostor. Pritom nije riječ o izoliranju, nego o pokušaju da se od globalnog koje nas preplavljuje distanciramo onoliko koliko je potrebno za očuvanje naše individualnosti. Rüdiger Safranski, rođen 1945., studirao je filozofiju, germanistiku, povijest i povijest umjetnosti u Frankfurtu na Maini (kod Theodora Adorna) i u Berlinu. Od 1987. slobodni je pisac, živi u Berlinu i Münchenu.

Čovjek koji nije želio voljeti

Tancredi je muškarac iz snova: obdaren magnetskom privlačnošću, vlasnik otoka na Fidžiju i vila po cijelom svijetu, privatnog zrakoplova. Svaka žena prije ili kasnije popusti pred njegovim šarmom. Ali stara rana koja ga je zauvijek promijenila Tancrediju ne dopušta da zavoli. Barem dok ne upozna Sofiju, nadarenu pijanisticu koja je odustala od glazbe zbog zavjeta danog u ime ljubavi. Dovoljan je jedan pogled da Tancredi izgubi glavu i postane opsjednut željom za Sofijom. Ali Sofia već ima ljubav svog života: njegovo je ime Andrea, a njezina ljubav vječna. Ali, može li ijedna žena odbaciti bezgraničnu strast koja joj je odjednom okrenula život naglavce i navela ju na preispitivanje svih uvjerenja? Dvije izgubljene duše, jedna strastvena ljubavna priča puna želje, jedan napet roman pun osjećaja koji označava novi korak za autora koji je prethodnim djelima osvojio milijune čitatelja diljem svijeta.

Čovjek koji je volio pse

Jedan od najbrutalnijih atentata dvadesetoga stoljeća ubojstvo je ideologa komunističke revolucije, Lava Trockog. Smrt ga je snašla u Meksiku 1940.; po nalogu ruske vrhuške, ubio ga je španjolski komunist Ramón Mercader. Ovaj monumentalni povijesni i psihološki triler rasvjetljava taj događaj iz perspektive ubojice, ubijenog i slučajnog prolaznika Ivána Cárdenasa. 1977. godine u šetnji havanskom plažom Iván susreće stranca u društvu dvaju borzoja. Muškarce poveže ljubav prema plemenitim ruskim hrtovima, o kojima Iván mnogo zna jer radi kao korektor veterinarskog časopisa, premda je u mladosti bio velika književna nada. No spisateljski mu je uspon režimski zaustavljen i otada životari u strahu. Susret s misterioznim strancem iz temelja mijenja njegov život, ali Iván uviđa da se u njemu krije nešto mračno i opasno… Kritika je roman odmah smjestila u latinoamerički kanon; uz iscrpnu sliku o životu Trockoga u izgnanstvu, autor analitički razlaže mentalni sklop vrhunski obučenog ubojice. Jednako je snažna slika rastakanja Mercaderove ideološke zamračenosti kada otkrije sve tajne planove monstruozna Staljinova uma. Padura kroz Ivánov glas otkriva i totalitarizmom pritisnutu kubansku zbilju koja svoje građane sabija u siromaštvo i strah. Čovjek koji je volio pse amalgamski je spoj faktografije i psihološke proze koji se čita kao vrhunska špijunska fikcija.

Čovjek je šuma

Zbirka poezije Roberte Nikšić Čovjek je šuma naslovom precizno ocrtava gabarite autoričine po-etike: šuma nije skup drveća, nego jedan organizam, nevidljivo, podzemno povezan, jedan metabolizam. Svaki čovjek je dakle čovječanstvo, pa zaslužuje da ga se tako i tretira, posebno one skrajnute, slabe, progonjene, potrebite, manjinske. To je i jedini put do čovječnosti. Tim putem hodi Roberta Nikšić kada piše svoje stihove, kada portretira ljude koji bi listom ostali nezabilježeni, kada se prirodi i živome divi i njome opaja, kada se sjeća onih koji su prešli u onostrano i diže im kule od stihova, kada u svojevrsnom ekološkom i teološkom zanosu prelazi granice koje su, očito, umjetne. Pjesme su Robertine narativne, ponekad dugog stiha i dijaloške, redovito zavičajno-dijalektalne, lirske i refleksivne, oralni i moralni melem za rane svijeta s psalmičkim prizvukom. U ovoj se zbirci nehotice nadmeću Dobrota i Ljepota, a da bi se o njima progovorilo mora se govoriti o užasu i nasilju, o nepravdi i zlu. Na kraju će biti jasno barem jedno: skromno je ono ogromno. Kruno Lokotar