Search Results for: covjek

Tri čovjeka u čamcu a o psu da se i ne govori

Krenuli smo da bismo uživali u rijeci četrnaest dana, i četrnaest ćemo dana uživati, pa makar nas to ubilo! – poručuju junaci ovoga humorističkog romana što ga je autor isprva zamislio kao ozbiljan turistički vodič porječjem Temze, ali očito se nije mogao oprijeti svojoj prirođenoj duhovitosti stvorivši tako jedan od najboljih izdanaka krepke britanske humoristike, vrhunski primjer iskričave samoironije kojoj ništa nije sveto. U beskrajno zabavnim rekreacijskim putešestvijama trojice prijatelja (a o psu da se i ne govori), koji su se čamcem zaputili Temzom, pronaći ćemo sve karakteristike humora što od 1889. do danas do suza nasmijava čitatelje širom svijeta i koji se i nadalje razvija, najeksponiranije u jakim izvoznim proizvodima Ujedinjenoga Kraljevstva: TV serijama Mućke; Zvonili ste, milorde; Alo, alo; Crna Guja; Monty Python… Zapravo bi se moglo zaključiti da inteligentan, bezvremenski svježi humor Jeromeova Čamca treba uzeti itekako ozbiljno jer djeluje kao težišna točka britanske humorističke tradicije, na pola puta između komediografa Shakespearea i komedijaša Mr. Beana. Za kraj još jedan citat, još jedna potvrda zašto ovaj vremešni bestseler i dalje zauzima ponajviša mjesta u većini izbora najsmješnijih knjiga svih vremena: Uvijek mi se čini da radim više nego što bi trebalo. Pazite, nemam ja ništa protiv rada. Volim rad. Rad me naprosto fascinira. Mogu sjediti i satima gledati kako ljudi rade. Moderna vremena

Smrt praznog čovjeka

Poznata je stvar da glumci vole drame i po tome se članovi amaterske kazališne družine iz Caustona ne razlikuju od ostalih. Strastvene ljubavne scene, ljubomorni i hiroviti ispadi, operetne afektacije, sve to vrijedi više od plaće koju ovdje ionako nitko ne prima. U tijeku su posljednje probe za premijeru Amadeusa, a potom užas… Koliko god netko volio realistične izvedbe, mora se priznati da je pravo umorstvo glavnog negativca pred punim kazalištem ipak previše za dobar ukus. Srećom, među gledateljima je viši inspektor Tom Barnaby koji možda nema preveliko znanje o kazališnoj umjetnosti, ali ima dovoljno policijskog znanja da istraži tko je maknuo zaštitnu traku s britve kojom si je Salieri u završnoj sceni tako efektno prerezao vrat.

Do posljednjeg čovjeka

Pearl Zane Grey (Zanesville, 31. siječnja 1872. – Altadena, 23. listopada 1939.) – američki romanopisac Stekao je široku popularnost svojim pustolovnim romanima o svijetu kauboja i Divljeg zapada. Napisao je 50 romana, a mnogi od njih su i ekranizirani. Prvi roman Bety Zane objavio je 1904. godine. No veliku popularnost donio mu je roman Jahači rumene kadulje objavljen 1912. godine. Postao je najprodavaniji roman u SAD-u do tada, prodano je 750.000 primjeraka. Nakon toga, trudio se objaviti otprilike po jedan roman godišnje.

Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu

Za razumijevanje naše epohe. Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu jedna je od najpoznatijih knjiga ruskog egzistencijalističkog filozofa Nikolaja Berdjajeva kojeg mnogi drže jednim od najvećih mislilaca dvadesetoga stoljeća, a njegove prosudbe o povijesnim, političkim i kulturnim kretanjima i danas privlače veliku pažnju budući da su se mnoga njegova predviđanja pokazala točnima. Nastala petnaest godina poslije knjige Smisao povijesti i jedanaest godina poslije Novoga srednjovjekovlja, ova knjiga predstavlja njegov istinski zreli uradak. Taj vremenski razmak omogućio je Berdjajevu da se u njoj osvrne i na ostvarena predviđanja iz svojih prethodnih knjiga, prije svega ona o nadolasku epohe noći i tame, kao i sveopće povijesne krize te da ih promotri i pod novim vidicima koji su se pojavili kao što su kolektivizam, dotad neviđeno nastupanje masa na povijesnoj sceni, nezaposlenost, radikalni nacionalizam, antisemitizam, rasizam i slične pojave koje su još više produbile dehumanizaciju čovjeka. Uz to autor analizira izazove demokracije, ekonomski razvoj, nove oblike humanizma, pitanje tehničkog napretka, odnos kršćanstva i društva…

Rodoslovlje čovjeka – Jastvo

Ostali autori: C. W. Leadbeater Opis: Tekst Annie Besant istražuje mistično podrijetlo čovjeka prema učenju H. P. Blavatsky, dok tekst C. W. Leadbeathera istražuje mogućnosti i teškoće intuitivne spoznaje i iskustva astralnog višedimenzionalnog svijeta, koji je teško pojmljiv ljudskom biću programiranom za život u tri dimenzije. Sve teškoće dolaze od čovjekove utopljenosti u materiju. Otud nesposobnost i nemogućnost za većinu da imaju i slutnju o svijetu astrala. Knjiga pokušava rasvijetliti višu svijest.

Rat protiv čovjeka

Knjiga razotkriva različite ideologije koje su, pod vidikom tobožnjeg humanizma i napretka, ustvari usmjerene protiv čovjeka, pri čemu najviše stradaju oni najranjiviji, a to su djeca. Podijeljena je u četiri velike cjeline, u kojima Mužić obrađuje neke od gorućih bioetičkih problema današnjice, donoseći najnovije podatke. Autor je temi pristupio akonfesionalano, ne oslanjajući se na vjerske argumente, već apelirajući na razumsku sposobnost raspoznavanja dobra i zla i mogućnost svakog čovjeka da otkrije ljepotu ispravna življenja u zajedništvu s drugima. Svrha činjenica iznesenih u knjizi, koja je pisana jasnim i razumljivim jezikom, jest čitatelje pozvati na razmišljanje, ali i istodobno na preuzimanje odgovornosti za čovječanstvo u cijelosti. Djeca su budućnost svake civilizacije i naš odnos prema njima određuje u kakvu ćemo svijetu živjeti i hoće li ga uopće biti. (tekst s korica knjige)

Uspon čovjeka

Knjiga obuhvaća povijest znanosti u najširem smislu, kao izraz čovjekove sposobnosti da razumije prirodu, da vlada njome, a ne da ona vlada njime.

Rabljeno doba: kraj crvenog čovjeka

Ova knjigavrhunac je dokumentarne proze o rusko-sovjetskoj tranzicijskoj stvarnosti, o tragediji komunizma kao i onoj koja je nakon raspada Sovjetskog Saveza kulminirala u etničkim sukobima, građanskim ratovima i terorizmu. Potresne sudbine ljudi svih naraštaja i društvenih slojeva, čije je ispovijedi Aleksievič godinama bilježila te ih pomnom dramaturgijom stopila u roman glasova, svjedočanstva su o iznimnoj snazi i izdržljivost ljudskog bića, ali i njegovoj okrutnoj prirodi.

Homo X: Tragom čovjeka i pradrevnih kultura

Ostali autori: Stjepan Gjurinek Opis: Autori u knjizi obrađuju teme prema kojima je službena znanost vrlo podozriva i kritična: čovjekovo podrijetlo, Atlantida, Hiperboreja, zemlja Mu, Lemurija, arijanske civilizacije, paleokontakti, misteriozna uništenja starih gradova, nestanci drevnih kultura, NLO, neobični arheološki nalazi koji upućuju na pradrevne kontakte između zemaljskih i vanzemaljskih civilizacija, teozofsko tumačenje ljudskih rasa i čitav niz drugih tema. Kod razmatranja o podrijetlu i razvoju čovjeka, autori su nastojali podjednako prikazati znanstvena stajališta, teološko-filozofska te znanstveno-granična polazišta. Valja istaći da su se autori klonili jeftinog daenikenovskog senzacionalizma i da je prikaz tema uravnotežen i temeljen na suočavanju činjenica. Knjiga je pisana vrlo zanimljivo i čitko. Upoznaje nas s novim hipotezama, ali na objektivan način. Ovo djelo ukazuje i na činjenicu da odnos između mita i znanosti ne mora uvijek biti na štetu mita.

Razmatranja nepolitičnog čovjeka

Priredio i tekstualnokritički pregledao Hermann Kurzke, s njemačkoga preveo Damjan Lalović. Razmatranja nepolitičnog čovjeka (1918) plod su – zapravo, kako on sam definira, “preostatak” – spisateljskog rada Thomasa Manna u ratnim godinama, rezultat žestoke polemike s bratom Heinrichom i otvorenog neprijateljstva prema njegovim antiratnim tekstovima. U Thomasovim eksplikacijama ne stoji pritom samo zagovor monarhističke Njemačke nasuprot republikanskoj Francuskoj, nego se u njima – u skladu s autorovim antitetičnim načinom razmišljanja – umjetnik suprotstavlja “civilizacijskom literatu” (kako Thomas posprdno oslovljava Heinricha), kultura civilizaciji, duša društvu, sloboda pravu glasa, impresionistički ironičar ekspresionističkom satiričaru, nepolitični čovjek političaru. O naslovnoj i središnjoj temi ovoga svoga konvoluta Mann zapisuje: Kad sam na stranicama koje slijede zastupao mišljenje da je demokracija, da je sama politika strana i otrovna njemačkom biću; kad sam sumnjao u pozvanost Njemačke za politiku ili je osporavao, nisam to činio u – osobno i nepristrano uzevši – smiješnoj namjeri da svojem narodu ogadim volju za realnost, da ga pokolebam u vjeri u legitimnost njegovih svjetskih aspiracija. Priznajem da sam duboko uvjeren da njemački narod nikad neće moći voljeti političku demokraciju, iz jednostavnog razloga što ne može voljeti samu politiku, i da uvelike ozloglašena “autoritarna država” jest i ostaje državni oblik koji je primjeren njemačkom narodu i kao stvoren za njega te koji njemački narod u osnovi želi. Te i takve teze političkog značaja – u sebi proturječne i problematične već u doba svoga nastanka, a iz današnjega većinskog kuta promatranja posve prevladane – i sam je Mann kasnije uglavnom revidirao ili odbacio, pa trajnu vrijednost Razmatranja, smatra većina današnjih istraživača Mannova djela, treba stoga tražiti u sferi estetskoga.