Search Results for: covjek

Čovjek – odgoj – svijet

Mala filozofijskoodgojna razložba. “Knjiga je originalno i neobično strukturirana te, iako je nakon njezina iščitavanja jasno da je riječ o filozofskoj raspravi, to se samo na osnovi prelistavanja ne može razabrati. Riječ je naime o knjizi iz područja filozofije odgoja koja je, za razliku od uobičajenih filozofskih rasprava, napisana kao neka vrsta enciklopedijskog rječnika koji je oblikovan za pretraživanje i čitanje po uzoru na računalne baze podataka. Zapravo, čini se da je u pitanju novi oblik filozofske rasprave koju sam autor naziva razložbom. Koncipirana je tako da omogućuje ekonomično, brzo, zaokruženo i cjelovito pretraživanje i čitanje. Knjigu je moguće početi čitati od bilo koje odrednice ili rasprave i slijedeći uputnice iščitati je toliko koliko je to čitatelju potrebno ili zanimljivo. Pisana je s namjerom da ponudi pojmovno i jezično konsistentnu i koherentnu, ali i za dogradnju otvorenu cjelinu mišljenja o odgoju kao povijesnom načinu opstanka čovjeka i svijeta. Stoga je ona puno više od priručnika za sve one koji se ozbiljno misle baviti odgojem.” (Boris Kalin)

Čovjek u riječi

Esej. Separat iz 308. knjige Rada JAZU, str 79-118 S posvetom autora.

Čovjek u prostoru

Pregled historije letenja, njegova tehničkog razvoja i primjene u miru i u ratu. Ilustrirano.

Otuđeni čovjek

Teorija alijenacije u tradiciji i suvremenoj misli. Biblioteka Suvremena misao

Čovjek bez prošlosti

Prijevod prvog autorovog romana Nowhere man (2002.), izvorno objavljenog na engleskom jeziku, autobiografska je mistifikacija u kojoj Hemon, Sarajlija ukrajinskog podrijetla koji se početkom rata zatekao u SAD-u te tamo ostao, pripovijeda život svog alter ega Jozefa Proneka. Pronekov životopis u prvom licu pričaju njegovi prijatelji/očevici, pri čemu se mogu izdvojiti tri cjeline; dio u kojemu narator pripovijeda o Pronekovom odrastanju u Sarajevu osamdesetih, dio u kojemu se Pronek kao pripadnik ukrajinske manjine zatječe na stipendiji u Kijevu tijekom antidemokratskog udara u Moskvi te treći dio u kojemu Pronek kao imigrant dobiva posao da za Greenpeace prikuplja novčane priloge po kućama. Roman završava borhesovskom novelom o ruskom ‘bijelom’ časniku Jevgeniju Picku i njegovim pustolovinama po Harbinu i Shanghaiju početkom stoljeća.

Običan čovjek

Autobiografija je autoportret. Što je kod slikara, kipara autoportret, to je kod književnika autobiografija. Ovaj moj životopis moja je slika. U obliku mozaika. Sastavljen od malih cjelina, naslova kao kockica. A i od širih površina/ploha. Donosim, primjereno ovoj vrsti pisanja, ne samo sažet ishod onih mojih istraživanja koja predstavljaju izvornu novost, nego, makar najkraće, i hod do ishoda. Književniku i učenjaku, uopće piscu vlastita je knjiga kao vlastito dijete. U tom smislu u ovom životopisu u svoj jednostavnosti prikazujem pojedinačno knjige nastale tijekom mojega dosadašnjeg života. Moja su istraživanja o povijesnim osobama suputništvo, suživot s istraživanima unatoč razdaljini od više godina, odnosno stoljeća. Pisanje vlastitoga života nalaže uvažavanje te činjenice. I zato pišući svoj životopis pišem, dakako, ukratko životopis povijesnih osoba koje sam istraživao i koje još proučavam. Donosim događaje i ugođaje.

Tamni čovjek Birger

Okruglu petoljetku nakon Goranom za mlade pjesnike nagrađenoga prvijenca Era gmazova, Martina Vidaić javlja se s dostojnim lirskim nasljednikom. Tamni čovjek Birger razvija i nadopisuje ranije zacrtane poetičke strategije i tematsko-motivske matrice: ova tiha, konfesionalna lirika koja mjestimice prerasta u zaglušujući egzistencijalni vrisak razapeta je između minuciozne egzegeze protagonistice i njezina – počesto ponešto rezigniranog i bezvoljnog – odmjeravanja snaga sa svijetom. Tkivo, koje je u prvoj knjizi bilo prije svega ono posve opipljivo, fizičko, sada je tkivo svakodnevice, rutine nad kojom, uz knjige i dnevne rituale, bdije šef: nerealno mala / riječ za božanstvo. U njezinu žrvnju nestvarne djevojčice, koje nisu slučajno u ovu knjigu prebjegle iz poznatog naslova Marije Čudine, nakon godina naukovanja nalijeću na zid: godine lutanja zaglavile su u shemi večera, kauč, TV. No ne treba smetnuti da na toj intimnoj građevini, čvrsto ograđenoj, postoji prozor, i taj je prozor širom otvoren – kroz njega se u prvom planu vidi biljka, onih nekoliko listova poezije.

Šumski čovjek

Pearl Zane Grey (Zanesville, 31. siječnja 1872. – Altadena, 23. listopada 1939.) – američki romanopisac Stekao je široku popularnost svojim pustolovnim romanima o svijetu kauboja i Divljeg zapada. Napisao je 50 romana, a mnogi od njih su i ekranizirani. Prvi roman Bety Zane objavio je 1904. godine. No veliku popularnost donio mu je roman Jahači rumene kadulje objavljen 1912. godine. Postao je najprodavaniji roman u SAD-u do tada, prodano je 750.000 primjeraka. Nakon toga, trudio se objaviti otprilike po jedan roman godišnje.

Čovjek je snažan

Corrado Alvaro tridesetih je godina prošloga stoljeća, poput mnogih zapadnoeuropskih intelektualaca, hodočastio u Sovjetski Savez, kako bi se na licu mjesta uvjerio u ostvarivanje vječnog sna: pravednog društva. No, u Italiju – pod fašističkom strahovladom – vratio se razočaran, svjestan da se novo društvo rađa u ozračju represije i zatiranja slobode pojedinca u ime kolektiva. U ovom romanu, koji se po svom umjetničkom dosegu i jezi koju izaziva može usporediti s djelima Franza Kafke i Georgea Orwella, iznosi osobni doživljaj totalitarnog društva, utemeljenog na paranoji i strahu. U svojoj revnosti, novi čovjek podozriv je ne samo spram svakoga s kim ulazi u interakciju, nego je sumnjičav i spram samoga sebe, do te mjere da je spreman izdati najbliže i priznati zločine koje nije počinio, sve u želji da preduhitri moguće i sasvim izvjesne optužbe drugih. Premda utemeljen na autorovom boravku u Staljinovoj diktaturi, u današnje doba u kojem su već stvorene sve pretpostavke za posvemašnji nadzor nad svakim od nas, roman Čovjek je snažan itekako je aktualan.

mačka čovjek pas

mačka čovjek pas zbirka je kratkih priča tematski povezanih pojmovima iz naslova. U ovim pričama mačka, čovjek i pas predstavljaju ravnopravne entitete čiji životi i smrti ovise jedni o drugima. Zahvaljujući Jergovićevom umijeću, priče su istovremeno začudne i svakodnevno uvjerljive, istražujući autonomiju i međusobnu povezanost likova. Kratke priče u knjizi mačka čovjek pas tematski su povezane pojmovima iz naslova. No nije to knjiga o ljubimcima, o psu i mački kao nižim bićima, a o čovjeku kojemu pas i mačka, kao višem i gospodaru, služe u njegovoj dosadi, čudaštvu, samoći, emocionalnoj osujećenosti itd., itsl. Kao što sugerira već sam način na koji je naslov ispisan, u ovim pričama to su tri ravnopravna entiteta, njihovi životi (i smrti, o, smrti naročito!) vezuju se jedan uz drugi i ovise jedan o drugome kao u stvorenjâ autonomnih, nepodređenih. Oni čine zajednički svijet, u kojemu se događaju stvari u isti mah začudne i svakidašnje uvjerljive, a sve to zahvaljujući vrsnome umijeću stvaranja kratke priče. Tko zna, kada se sve slegne i prosije kroz receptivno sito i rešeto, neće li se pokazati da je u samomu temelju Jergovićeve književnosti uvijek i bila baš umjetnost kratke priče? Ivan Lovrenović

Čovjek bez sudbine

Čovjek bez sudbine roman je za koji je Imre Kertész dobio Nobelovu nagradu za književnost 2002. godine. Čovjek bez sudbine govori o holokaustu, a drži se da je od svih romana s temom pogroma Židova za Drugoga svjetskoga rata ovaj najradikalniji. Je li to prije svega zbog nevinog tona kojim pripovjedač, mađarski Židov, još uvijek dječak, opisuje deportaciju kao izlet u nepoznato, a dolazak u Auschwitz kao groteskni spektakl. Ili šokira činjenica da on tako spremno, poput dobrog učenika koji želi stvari obaviti najbolje što može, prihvaća logiku koncentracijskog logora. Ne postoji književno djelo koje na bolji i vjerniji način opisuje sve posljedice koje logor ostavlja na čovjeka. Kertészov Čovjek bez sudbine književno je djelo koje o najtežem iskustvu što ga čovjek može proći govori na literarno zapanjujući način.