U prometnoj nesreći pod čudnim okolnostima pogine mlada djevojka. Njezino srce presade starijem muškarcu, bogatom i utjecajnom tajkunu. Neutješna majka ne može se pomiriti sa smrću svoje jedinice i počinje na svoju ruku istraživati kako se nesreća doista dogodila, a tada se događaji zavrte vrtoglavom brzinom i svi uključeni moraju brzo povezivati činjenice i događaje. I u ovome romanu, komponiranom u šest dijelova nazvanim krugovima, ostavljajući tako mogućnost čitatelju da sam odabere redoslijed čitanja, autor duhovito i zaigrano uključuje i fantastiku i paranormalne pojave, svakodnevne apsurde izražene karakteristično za Janeša, jezičnim kalamburima i igrama riječima, no ne manjka ni kritičkih, satirično-sarkastičnih opaski o društvenom kontekstu u kojemu su korupcija, poltronstvo, licemjerje, obiteljsko nasilje, homofobija i različiti oblici agresije i obespravljenosti, kapilarno osvojile i premrežile svijet.
Zbirka pjesama Nebesa urnebesa nudi nam spektar neuobičajenih i spoznajno uzbudljivih predodžbi koje nas pozivaju da preoblikujemo ili odbacimo uobičajene asocijacije. Podrazumijevanje, očekivana razumljivost zamijenjena je gotovo vizijom sasvim elementarne snage iz sasvim drugog horizonta našeg iskustva. Krajnje duboki uvid, koji ide uz pjesničku zrelost i osjetljivost, i koji nas vodi do istine, u ovom kreiranju pjesničke fantazije dodaje nove značenjske slojeve, a svakako potvrdu da se svaki motiv/događaj/predmet Grbićevim blagovijesnim sintezama pretvara u kozmički događaj. Pjesničko oko uprto je u gustoću ljudskog iskustva, u vječnost, u horizont onkraj svijeta, svijeta koji nije od ovoga svijeta, ali se nužno nastavlja na njega. Iz pogovora Nives Franić
U ovim pjesmama autor opisuje svoje posjete raznim pojavama – bilju i životinjama, zbiljskim i imaginarnim osobama (skupu gnostičkih biciklista, Posejdonu, lijepoj djevojci koja preskače vjeru i krv), mjestima (Trgu Dorrego, Ognjenoj zemlji, Saigonu), starim mirisima, unutarnjoj tvrđavi, nastambi tamnoga, odbačenoj misli – ili njihove posjete njemu. U svim tim susretima pjesniku se „koža stanjuje do nestanka”, on se „raskožuje”, rastvara granice, kako bi te pojave u njemu ostavile traga – „pa što bude”, jer, kako nalaže, „Ne poštuj ništa što ne izbacuje iz ravnoteže”. O posjeti planine, primjerice, kaže: „Viša si nego što jesi. Moram na te, viši nego što jesam”. Svaka je pojava samo drugi način da „bude što jest”.
Knj. 1 : Protuberance ; Periferija. Knj. 2 : Integrirani krugovi. Knj. 3 : Mrežna grupa Osijek. Knj. 4 : Otvorena arhitektura. Knj. 5 : Glave za brisanje. Knj. 6 : Interferencije ; Nova Domena ; Konfiguracije. Urania, roman u devet knjiga i šest svezaka na više od 2000 stranica, jedan je od najfascinantnijih projekata suvremene hrvatske književnosti. Luka Bekavac u svom četvrtom romanu nastavlja graditi fikcionalni svijet započet u prethodnim knjigama (Drenje, Viljevo, Policijski sat, Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku). Urania međutim zahvaća mnogo širi prostor i u smislu priče i u smislu književnih postupaka: Osijek je još pažljivije i detaljnije ispisan, ovoga puta smješten u neke paralelne 1970-e i 1980-e, dok materijal uključen u roman obuhvaća raspon od čiste dokumentarnosti do potpune fantastike. Luka Bekavac već prepoznatljivo kombinira popularne žanrove i formalne inovacije. U središtu Uranije osam je glavnih likova, a tijekom nekoliko godina njihova života i rada unutar zamršene mreže poslovnih i umjetničkih projekata, prijateljskih i obiteljskih veza, istražuje se niz neobjašnjenih, potencijalno paranormalnih zbivanja. Možda u svemu postoji i neka skrivena instancija koja ih drži pod određenim tipom nadzora ili prijetnje, jer – kako je najavljeno već na prvim stranicama – neki od njih neće doživjeti kraj priče. Urania se čita i promatra na više razina, kao priča i kao objekt. Stranice romana prostor su odigravanja kompleksne radnje, ali i testiranja pragova čitljivosti na svim razinama – sadržajnoj, konceptualnoj, optičkoj… Na desnim stranicama pratimo središnju priču romana dok je na lijevima analiza te priče, oblikovana kao kombinacija filološkog pristupa, strojnog jezika, uredničkog komentara te zagonetnih i potencijalno neodgonetljivih “slučajnih” znakova. Međutim, sva ta stilska rješenja nisu uvedena u tekst bez razloga, nego predstavljaju dio same priče – nešto što iz nje proizlazi, dijelom je i objašnjava, te u konačnici pojačava napetost i izravno uključuje čitatelja u proces detekcije. Urania je znanstvena fantastika, postmodernistički eksperiment, korporativni horor ili triler, dekonstrukcija povijesnog romana, ali prije svega revolucionaran roman o mogućim svjetovima, umreženim sudbinama i izgradnji drugačije budućnosti.
Tama širi oko sebe tamu. Zlo samo sebe umnožava. Raste. Kao trula jabuka u košari koja pokvari sve druge. Kad se Nikola u srednjim godinama odluči vratiti preko oceana u domovinu, zna da želi samo jedno. Ponovno osvojiti izgubljenu, nepreboljenu ljubav. Onu koju su u mladosti prekrile i slomile sjene tragedija prijašnjih generacija i sudbina što melju snove i živote. Od prošlosti do sadašnjosti, djetinjstva, odrastanja i mladosti, isprepleću se likovi Nikole, Luciane i njezine unuke Lorene, njegove jedine ljubavi, kroz priču dugu gotovo 70 godina. Hoće li uspjeti vratiti svoj život na željeni put, dobiti ono za čime jedino žudi, ili će ga nesreće onih prije, koje su ostavile neizbrisiv trag, slomiti u pokušaju i uništiti i njega i njegove snove. Nešto između treći je autorov roman, povijesna drama s elementima napetog trilera, pisca poznatog po spekulativnoj fikciji i dobitnika šest nagrada SFERA.
Biografija koja kroz događaje i svjedočenja prati život fra Pija iz Pietrelcine kojeg je papa Ivan Pavao II. 2002. godine proglasio svetim. Rođen kao Francesco Forgione sa šesnaest godine ulazi u nuncijat Male braće od kapucina i postaje fra Pio, u narodu nazvan Padre Pio. Poznat postaje po svojim stigmama kao prvi stigmatizirani svećenik u povijesti crkve, po nebeskim vizijama, ekstazama i iscjeliteljstvu.
Roman ovog suvremenog hrvatskog autora priča je o Bratu i Dječaku, braći čiji svijet igara i bezbrižnog djetinjstva u gradu naprasno prekidaju ratna zbivanja. Nakon stradanja majke i sestre, u očevu vojnom odsustvu, bježeći od granata i neprijateljskih vojnika, skrivaju se u šumi koju su prozvali Beskonačna šuma. Kada tijekom svojih lutanja naiđu na kuću u kojoj živi starica, ispostavi se da čak i tu vreba opasnost u sasvim neočekivanom obliku… Prema autorovim riječima, roman je najprije bio zamišljen kao ratna kronika vlastite obitelji, ali, shvativši da njegova sjećanja nadilaze vjerodostojnost, ovo prozno djelo, sa svim pripadajućim fantastičnim elementima, smatra stvarnijim od ičega što je dotad napisao.
Dvoje mladih ljudi odluče potražiti svoju šansu u Berlinu. Dobiju posao kao nekvalificirana radna snaga. Zablude o mogućnostima koje (nekima) pruža ta famozna ekonomska emigracija sukobljavaju ih sa stvarnošću tuđine u kojoj se ne snalaze, jer ne posjeduju ni tržišno propulzivne vještine, ni kapitalističku ambiciju, ni poduzetničku kreativnost (preuzeto iz pogovora Ivana Tomašića).
Dosad objavljene pjesničke knjige Alena Brleka – u kojima je izgradio prepoznatljiv, istovremeno zatvoren i posve otvoren pjesnički svijet u kojem je manje više, a jezik sklisko polje redukcije, igre i eksperimenta – zastupale su redom tijelo, duh i um, čineći usput uspostavljenu, konceptualno uvezanu trilogiju. Kontinuiteti i razlike Halal zumre lijepo se ogledaju već u njenom naslovu. Opet je tu, otpočetka, poznata začudnost, šifra, tajna. Ipak njezina je proizvodna logika drukčija: nije riječ o pukotini u jeziku iz koje se razrasta višak značenja, nego o svojevrsnom ready-madeu, tvorenju novoga od postojećih referenci globalne i lokalne svakodnevice. Stihova je i dalje malo, škrti su, gusti. Istovremeno, otvaraju se čitatelju, nude ključeve, traže utočište u pop-kulturi. Bave se mjestom nesigurnosti, nepovjerenja u ishod vlastitih borbi, nemogućnosti da se do kraja kaže, razumije. Stoga i „brajica“ na lijevim stranama; njen neopipljiv i nijem, jalovi otisak. Posjetnica iz prešućenog.
Knjiga, pisana u obliku poeme, u najvećem se dijelu zasniva na dijalogu između oca i kćeri. Autorica piše o stanju u Bosni i Hercegovini i kroz prizmu očeve uloge pokušava sebi objasniti mentalitet u kojem je odrastala. Otac svoju kćer, koja ne posustaje u borbi za pravdu, uporno usmjerava na nešto praktično i produktivno. Kći oca doživljava kao pragmatika, dok sebe doživljava kao idealisticu. On je zasipa savjetima, pokušava je nečemu naučiti i ljuti se kad ti savjeti ne budu usvojeni. Nedavni rat za oca je polazna točka razmišljanja, iz njega crpi zaključke i traži odgovore. Za svakoga tko je odrastao u maloj sredini „Otac“ je svojevrsna posveta, kako obiteljskih odnosa, tako i stanja duha u kojemu se ljudi znaju pronaći.
U svojoj drugoj zbirci poezije Bojler koji ne radi, Hana Kunić zapisuje: Jednoga dana, / kada taj ritam kulminira, / svijet će eksplodirati, ali zbog osigurača koji donosi sreću / jedan bojler biti će spašen.// Bojler je zbilja njezin svenemirski brod koji bezbrižno i u svojevrsnoj antibrzini radikalne igre prolazi kroz crvena svjetla (zbirka je feministička), nema problema s životom na različitim kontinentima (zbirka je nomadistička), a uvijek u sebi i oko sebe stvara muzike ljudskih odnosa (zbirka je zaljubljistička). Kunić je senzualistica, ludistica, idealistica. Čitate zbirku i shvaćate da ste already u njenoj posadi. I da čak i s pokvarenim bojlerom stižete na glavno mjesto svih događaja: Glazbu. Poeziju. Glazeziju. U samo središte malih hrabrosti. Nataša Govedić
Tatjana Gromača pojavila se na hrvatskoj književnoj sceni na prijelazu tisućljeća pjesničkim prvijencem Nešto nije u redu? i otvorila put novoj generaciji stvarnosnih pjesnikinja i pjesnika čiji snažan utjecaj u hrvatskoj i književnosti regije baštinimo i danas. U međuvremenu, poeziju je nenametljvo upustila u ‘međuredovlje’ proznih vrsta i novinarskih reportaža, ukoričila devet knjiga, dobila nekoliko važnih književnih nagrada te objavila američko izdanje romana Božanska dječica. I sada, dvadeset i tri godine kasnije, kako to i jest slučaj kod velikih, a nenametljivih pjesnika, Gromača se vraća poetskom pismu (od kojeg zapravo nikad nije ni otišla) bez pompe, skromno, a moćno i prepoznatljvo, svakodnevnim jezikom i izravno, zbirkom Ivan Bezdomnik i njegove pjesme podsjeća nas da je zapravo sve u redu, a ako i ‘pjesnici bezdomnici’ srču sada svoju juhu od kamena, praznu od neimaštine, gorku od poniženja, / U svemu ovome mora biti nešto dobro / Osjećam kao da smo tek stigli na Zemlju / Uz pomoć krhkih, nepostojanih niti što ih kroz tebe tka / Ovaj jezik tajnoga bratstva, poezija.
Pripovjedačica neočekivano postaje nasljednicom kuće u napuštenom selu na brdu u unutrašnjosti jednog jadranskog otoka. Netom preminuli rođak Toni ostavio joj je skromno nasljedstvo i volijeru s golubovima pismonošama koje ona pušta na slobodu. Golubovi dovode Tonijeve prijatelje na otok kako bi mu priredili karmine. Ta neobična, zagonetna, gotovo kazališna družina otkriva pripovjedačici da je nasljedstvo obavezuje ispričati njihovu priču. Pripovjedačica kreće u dugotrajnu potragu kako bi istražila i sklopila njihovu nesvakidašnju priču, a ujedno odgovorila na vlastita egzistencijalna pitanja. Roman koji balansira na rubu sna i jave, poetskog i realističnog, političko-aktivističkog i virtualnog, višeslojna je priča o osobnim i kolektivnim otporima, buntu i potragama za boljim i pravednijim svijetom.
Debitantska prozna zbirka hrvatske pjesnikinje kolaž je sastavljen od priča koje su znakovito naznačene već samim naslovom. Kroz deset priča donosi fragmente iz života ljudi, mahom žena, koje su zatvorene zidovima, bilo onim fiktivnim ili pravim. Njene junakinje obilježene su patrijarhalnim odgojem, one su nevidljive, tihe i pune boli. Autorica realistično i minuciozno portretira žene kroz prizmu situacija u kojoj se nalaze uranjajući u njihove unutrašnje i vanjske svjetove.
Nakon završenog studija glavni lik započinje svoju karijeru u državnoj instituciji, točnije, u Odsjeku za unapređenje obrazaca Odjela za obrasce. Počinje kao pripravnik nadajući se ugovoru na neodređeno vrijeme, sigurnosti i osiguranosti za cijeli život. Uobičajen životni put mladog čovjeka koji je uvjeren da u državnoj službi rade samo najbolji od najboljih i da im je u interesu jedino opće dobro. Ništa neobično i neuobičajeno. No mnogo toga što mu se događa vrlo je neobično i neuobičajeno. Kada i zašto započinju njegovi problemi? Iako je u prva dva tjedna bio vrlo uspješan dok je poštovao pravilo da ne radi ništa na svoju ruku, mučilo ga je to što u ta dva tjedna nije dobio nikakav zadatak. Kako će se s time nositi? Hoće li popustiti pod pritiskom nadređenih i prepustiti se protivno svojim životnim uvjerenjima? Hoće li mu netko pomoći? Je li to ono što je očekivao i čemu se nadao? Je li uistinu bolje ponekad ne raditi ništa nego raditi nešto na svoju ruku, kao što su mu savjetovali? Uz to što roman daje odgovore na ta pitanja, govori i o besmislenosti nekih obrazaca, procedura i postupaka. Priča je to s vrlo aktualnom temom bliskom mnogima u kojoj autor ispreplićući stvarne i fantastične elemente na duhovit način opisuje, zapravo, stanje u društvu posljednjih nekoliko desetljeća. Funkcioniranje velikih sustava u kojima se vrlo često djelatnici zapošljavaju na temelju prezimena, a ne znanja ili sposobnosti. Unatoč tome, likovi nemaju imena, nego samo funkcije. Mogli bi to biti bilo koji pripravnik, bilo koji pročelnik, direktor, direktorov sin ili tajnica. Hoće li oni završiti onako kako zaslužuju, tj. hoće li se konačno likovima dogoditi nešto prema njihovim zaslugama? – Maja Marčić
Prva zbirka pricˇa spisateljice i interdisciplinarne umjetnice Tamare Bilankov Iz kuc´e po kojoj pada kisˇa, obilno zacˇinjene crtezˇima Ivane Pipal, jedna je od neobicˇnijih i svjezˇijih u nasˇoj knjizˇevnosti. Pricˇe Tamare Bilankov su najcˇesˇc´e znanstveno-fantasticˇne – nađe se tu i fantasticˇnih i realisticˇkih pricˇa i mutiranih basni – koje uglavnom racˇunaju s novim tehnologijama kao starom prirodom, a pisˇu o drusˇtvima u kojima su se korjenite promjene vec´ dogodile. Te promjene se ticˇu osobnosti i evoluiranih i fluidnih identiteta koliko i drusˇtva, pa c´emo sresti nova bic´a, zˇivotinje koje se prerusˇavaju u ljude, prasice koje ucˇe grcˇki, grobare za klonove i klonove, novorazinasˇe koji su odlucˇili zˇivjeti ispod, klimatskim promjenama podignute, razine mora… Likovi su u pravilu zˇenski, pa se u mnogim pricˇama ocrtava i kulisa patrijarhata. Luckaste i vrckave, cˇesto groteskne vec´ u ekspoziciji, iz ovih pricˇa c´e satiricˇno probiti animozitet prema birokraciji, konzumerizmu, teroru popularnosti, drusˇtvu kontrole i nadzora, nekakvom steam-punk-totalitarizmu. Sve to nije moglo proc´i bez vrhunskog, bozˇanskog, pa je u zbirci isporucˇeno i nesˇto zezanja na koncept, da ne kazˇemo racˇun, Boga. — Kruno Lokotar
Zbirka Slipi kralj i druge priče Marina Ivančića čudesan je spoj spekulacije, fantastike, erudicije i vještog pripovijedanja. Opis možda djeluje kao imitacija Borgesa, ali Ivančić ne oponaša, njegova je proza posve autentična. Među mnoštvom neobičnosti našli su se parabola o Kristovom životu, priča o ljubavi obrazovanog mediokriteta prema neobrazovanom geniju, zgoda iz života natprirordno inteligentnog psa, i druge zapetljane, labirintske priče čiji kraj dolazi kao svježe ili pak gorko otriježnjenje. Slojevita i precizno izvedena, Ivančićeva je proza vrijedan dio suvremene književne produkcije.
2. izdanje U neimenovanom dalmatinskom gradiću u staroj kamenoj kući stotinu godina sjećanja prenose žene koje sve nose ime Marija ili neku od inačica tog imena – Mare, Marijola, Maša, Mara… U nizu epizoda, prije svega ljeti, pred nama se kao u kaleidoskopu otvaraju slike povijesti i promjena, prvih menstruacija, ratnih godina, zaljubljivanja, prijateljevanja, obiteljskih okupljanja, radosti, tragedija, putovanja, nerazumijevanja… Ova velika ženska povijest naših obitelji pokazuje snagu ženskoga, moć i nemoć u patrijarhalnom svijetu, odrastanje i starenje, dolaske i odlaske, brakove i prevare, ali nadasve ljubav koja se kroz generacije žena grana i raste poput nepokorenog stabla bugenvilije uz obiteljsku kuću u dalmatinskom gradiću. Sve supruge, majke, djevojke, kćeri, bake, unuke, sve žene predaka i sadašnjosti u moćnome romanu Ljeta s Marijom postaju ne samo Marije jedne konkretne obitelji već i obitelji općenito. Olja Savičević Ivančević ispisala je suptilnu posvetu i snažan krik žena, sustavno prešućivanih i zanemarivanih, koje su bolji dio naših porodica i života. Ljeta s Marijom nezaboravno su štivo i rodoslovno stablo svake familije naših krajeva, ono stablo koje živi i opstaje u svakom vremenu i nevremenu.
Neimenovani pedesetogodišnjak, procjenitelj književnih rukopisa, izlazi iz Srčane stanice s dijagnozom vrlo rijetkog i nedovoljno istraženog poremećaja znanog kao mrzovolja srca (morositas cordis). S obzirom na novu dijagnozu, glavni lik se počinje više kretati i pritom promišlja o svom životu. Radnja prati njegovo emocionalno sazrijevanje i ljubavna iskustva od ranih dječačkih dana pa do završnih razreda gimnazije. Promišlja o obiteljskim odnosima, ljubavima, prijateljstvima, izdajama, kajanjima i tragedijama koje su dovele do postavljene dijagnoze. Ovo je knjiga o odrastanju s ironijskim odmakom, kako je i sam glavni lik naziva.
Zbirka poezije Marka Tomaša Stihovi iz automata već svojim naslovom govori, ne bez autoironije, o otuđenosti pjesnika od samog sebe i svog zanata. Zbirka je sastavljena od šest ciklusa i pjesme-prologa „Pjesma o ovoj knjizi“ koja izdvojenim situiranjem postaje putokaz za ovu zbirku bez epiloga. Ta pjesma na ljubavni pogon samokritično govori o pogrešnim procjenama i njihovim prihvaćanjima i alkemijski spaja ljubav i poeziju, nadalje, dvije najčešće teme provučene kroz niz emotivnih stanja. Dominiraju emocije zbunjenosti, razočaranosti, dezorijentiranost, tjeskobe, patos generalno, sve na podlozi trajnog prijepora sa svijetom i samim sobom, dakle barem dvostrukog, jednog koji se zrcali u drugom, a teško je reći koji je prvi. Marko Tomaš je neoromantičan i kontradiktoran i to ne krije, on je uzvodni dandy u retro ruhu, boem u muci sređenog života i sretne ljubavi kojoj se često s čuđenjem obraća (već 28 godišnjih doba), kozmopolit koji zna da od sebe pobjeći ne može, čovjek alergičan na sliku koju je o sebi stvorio – koja se od njega emancipirala, nezainteresiran za uspjeh koji ga snalazi, a kojem daje goriva. Rezimirajmo njime samim, kratkim kursom pjesme „Tomaš za početnike“: kucam nemogućnost pjesme za čovjeka / bez ikakvih uvjerenja izuzev ljubavi / koju toliko uporno kleveće da je zaslužio osvetu… Kruno Lokotar
Savremena poezija. Pismo ćirilica.
Predrag Matvejevic’s writing glints and eddies as if subject to the same winds and currents that stir his Mediterranean. Crickets often crop up in accounts of Mediterranean moods, we read. The sound or possibly song of the cricket does not disturb insomnia – I know from experience – on summer nights when waking is easier than sleeping and the spirits keep watch and almost seem to merge over the Mediterranean. In the space of a few pages we encounter knots, ballast, voyages, swimming, diving, shipwrecks, burial at sea, sponge and coral gathering, rivers, and the distribution of olive, fig, and agave. The author has stories to tell about each topic and freely mingles the observations and discoveries of fellow travelers, ancient and contemporary, with his own, creating a powerful narrative tide.The book is divided into three sections: Breviary, Maps, and Glossary. Breviary catalogs the sights, smells, sounds, and features common to the many peoples who share the Mediterranean – Jews, Arabs, Copts, Berbers, Turks, Syrians, Greeks, Romans (and Italians), Spaniards (and Catalonians), the French, Dalmatians, Albanians, Bulgarians, Romanians, even Russians. Maps retraces the same itinerary through documents up to the seventeenth century that represent the Mediterranean; Glossary deals with linguistic diversity and history. The brilliant variety of details and the verve with which they are conveyed will appeal to active and armchair travelers alike. With this portrait of a place and its civilizations, Matvejevic joins a cohort of writers that includes Claudio Magris (Danube), Angelo Maria Ripellino (Magic Prague), and Neal Ascherson (Black Sea) – authors who have created a literary genre all their own, at once personal and objective, imaginative and erudite. Although, as Matvejevic says, we do not discover the sea ourselves, nor do we view it exclusively through our own eyes, this Mediterranean is joyously his, and it becomes ours as well.
Napomena: knjiga dolazi iz otpisa javne knjižnice. Stanje uredno.
