Početkom rata u Jugoslaviji 1991. u rukama Dubravke Ugrešić slučajno se našla školska početnica koja je prema godini izdanja lako mogla biti i njezina, i pred književnicom su najednom iskrsla dva svijeta — davnašnji, zaboravljeni svijet početnice koji je obećavao sretnu budućnost, i drugi, zbiljski, sadašnji, koji je tu budućnost brutalno osporavao. Ta epizoda potakla je Dubravku Ugrešić na skupljanje početnica, a rezultirala je nizom tekstova i vizualnih radova koji se predstavljaju na ovoj izložbi i u popratnome katalogu. Na pitanje čime se to u Crvenoj školi točno bavi, Ugrešić će odgovoriti: “Iskreno rečeno, ne znam. Istina je, nisu mi strani pojmovi poput appropriation art, intervention art, soc-art … bila sam svojevremeno očarana konceptom soc-arta slikara Ilje Kabakova, Alexandera Melamida, književnika Leva Rubinštajna i drugih. Otkrila sam i iščašeni amaterizam Henryja Dargera, volim slike jugoslavenskog soc-artiste Dušana Otaševića, obožavam filmove Dušana Makavejeva, ali mislim da odgovor ne treba tražiti u tom smjeru. Ja nikako nisam “umjetnica”, i sve na izložbi je reciklaža, postupak očuđenja ili začudnosti, koji nastojim postići malim intervencijama. Što se intervencija tiče i tu koristim školske tehnike: ponavljanje motiva, precrtavanje, isticanje i skrivanje, i slično. Kada kažem sve je reciklaža, to se prije svega odnosi na materijal kojim se služim. Nema ni jedne moje rečenice, ni jednog mog crteža (jer nisam umjetnica). To je iz današnje perspektive arheološki materijal, a tom vrstom arheologije se malotko bavi.
Izdavač: Centar za nove medije_kuda.org Novi Sad Zbornik je posvećen savremenom gradu kao paradigmatičnom mestu delovanja neoliberalnih kapitalističkih strategija, ali i mesto različitih praksi otpora, pokušaja preuzimanja grada i stvaranja društvenih alternativa.
Nakon što osoblje napusti bolnicu za mentalno oboljele smještenu u idiličnoj prirodi, bolesnici i izbjeglice koji su se u njoj našli moraju nekako organizirati svoj život. U prividnome miru na mjestu gdje su oboljeli zdraviji od onih izvan bolničkoga kruga događaju se ljubavi i smrti, bolesti i životne radosti, sve ono što život čini svakodnevnim, dok vani u neposrednoj okolici bjesni posljednji europski rat. Sve njihove aktivnosti, barem on tako misli, nadzire Mirko Ristić, pjesnik i pisac primijenjene književnosti koji je odavno prestao pisati. U osvit rata, dok su se uokolo nosile mošti Lazarove i podgrijavale nacionalističke strasti, on s jedne strane traži istinu o masovnoj grobnici iz Drugoga rata, a s druge želi ispuniti posljednju majčinu želju, no to će ga dovesti do niza problema, a njegovu dragu Enidu smjestit će u umobolnicu. Ludilo koje se ciklički ponavlja, nikada razjašnjeni masovni zločini, kosti koje se prenose, duše koje ne mogu pronaći mir, knjige koje ne mogu biti ispisane, sasvim zamršeni obiteljski odnosi, sav ljudski jad i tuga i svi oni odbačeni od društva završavaju u staroj austrougarskoj zgradi daleko izvan svih putova. Kuća Teodore K. briljantan je roman o uzrocima zla, o dubini problema, o ljudskim sudbinama koje se isprepleću u najčudnovatijim okolnostima, koje poput riba čekaju kamo će ih struja odnijeti. Nedžad Ibrahimović ispisao je nadrealnu sliku koja je savršen odraz stvarnoga svijeta.
Kad osamnaestogodišnja Irkinja Eily stigne u London na studij glume, nevina i naivna, čini se lakim plijenom za velegradske predatore. Neko vrijeme uspješno odolijeva svim iskušenjima, no kad upozna dvostruko starijega poznatoga glumca, padaju sve linije njezine obrane. Isprva toplo-hladna romansa razvija se u poprilično ozbiljnu vezu, no Stephen čuva strašnu tajnu koju, uvjeren je, nitko ne zna. Kako vrijeme odmiče, dolazi čas da se konačno izgovori ono što se dotad činilo neizrecivim. Postoji li ljubav dovoljno jaka da prebrodi najjače kušnje? Zbog čega ljubavnici na potpuno prihvaćanje odgovaraju izdajom? Drugi roman irske spisateljice Eimear McBride Manji smo boemi nipošto nije obični ljubavni roman. Ispričan iz pozicije mlade pametne djevojke koja odrasta kroz dramatičnu ljubavnu vezu, bez tabua govori o svijetu u kojem ništa nije sveto ni nezamislivo. Manji smo boemi priča je o strasti i nevinosti, veselju i otkrićima koja se odvija u žustroj atmosferi Londona u devedesetima, s vrtlozima i tjeskobama odrastanja, kao i snagom nove ljubavi koja prelazi sve prepreke.
Veit Kolbe mladi je njemački vojnik koji nakon ranjavanja u Rusiji odlazi na dopust u Mjesečevo Jezero u podnožju planine Drachenwand – Zmajeve stijene. Dok saveznički avioni svakodnevno bombardiraju neprijateljske gradove, bolno svjestan izgubljene mladosti i apsurdnosti rata, Veit liječi svoje rane i traume, našavši potporu u prijateljstvu s Margot koje ubrzo prerasta u ljubav. U dnevničkim zapisima Veitove se noćne more i strahovi od ponovna poziva na ratište izmjenjuju s događajima u malome mjestu, gdje ozračje kraja rata sve više ostavlja traga na njegovim stanovnicima. Ovaj izvanredni roman o mračnu razdoblju Drugoga svjetskog rata kritičari su dočekali s oduševljenjem, ističući Geigerov pripovjedački stil i umijeće da na nov način kombinirajući arhivske dokumente i spisateljsku imaginaciju donese priču o malom čovjeku.
Krajem drugog dijela Vernon Suboteks odlučio je živjeti izvan Pariza, gdje je i dalje okrenut isključivo onome što ga ispunjava – potajice pušta glazbu na intimnim okupljanjima, takozvanim konvergencijama – a njegova vjerna družba brine o svemu ostalom. Sve više sudionika smatra ga svojevrsnim guruom jer svojim opojnim setovima uspijeva začarati cijeli podij. Glas o njegovim vrhunskim rave partijima, na koje se ulazi samo osobnom preporukom, proširio se čak i do glavnoga grada. Legenda o DJ-u Vernonu Suboteksu raste, no partijanerska idila uskoro se slama. Novost o Vernonovu mogućem nasljedstvu unosi nepovjerenje i ljubomoru, a francuska se prijestolnica, kao i sama država, naglo mijenja: teroristički napadi izvršeni u petak, 13. studenoga 2015., šokiraju Francuze i utječu na svaku pojedinu sudbinu u družini. Završni dio trilogije o šarmantnom DJ-u precizna je kronika našeg vremena i eksplozivni oproštaj od već amblematske književne figure. Virginie Despentes, nadarena i suosjećajna pripovjedačica, majstorski zaokružuje život Vernona Suboteksa – priču koja joj je donijela hvalospjeve svjetske kritike. Ova trilogija samo je u Francuskoj dosad prodana u više od milijun primjeraka, a prevodi se na preko dvadeset jezika.
Izbor iz dnevnika 1961-2006. Knjiga Život kao voda hlapi donosi izbor iz golemog dnevnika koji je znanstvenica i pjesnikinja Divna Zečević pisala od svoje dvadeset četvrte do šezdeset devete godine, kontinuirano od 1961. do 2000, a potom, već teško bolesna, sporadično sve do smrti 2006. godine, ispisavši pritom fascinantnih više od šest tisuća dnevničkih stranica. Dnevnik obuhvaća silno širok raspon tema koje je gotovo nemoguće nabrojiti: one se kreću od nepreglednog mnoštva sitnih zapažanja o svakodnevici jedne žene, o proživljenome i željenome, sve do kritičkog promišljanja malograđanskih društvenih obrazaca, odnosa na kulturnoj sceni ili jačanja nacionalizama osamdesetih godina prošlog stoljeća. U ratnim pak devedesetima dnevnik joj se dobrim dijelom pretvara u politički kronotop u koji upisuje svoje traumatične nacionalno-identitetske dvoumice između etničkog srpstva i političkog hrvatstva. U dnevniku u kojem je neprestanim smjenjivanjem slika i događaja bilježila stanje duše intenzivno je i bolno promišljala intimna pitanja braka, ljubavnih tlapnji, odgoja kćeri, odnosa s roditeljima, bolesti i starosti. Iz svega u dnevniku zapisanoga provijava njezina izrazita usamljenost i trajan, depresivan osjećaj napuštenosti, neshvaćenosti i diskriminiranosti. U dnevniku je vidljiva i ambicija Divne Zečević za znanstvenim radom, duhovnim i intelektualnim napredovanjem, posebice u pjesništvu. Štoviše, vrijednost svojih dnevničkih zapisa mjerila je time ima li u njima ikakvih začetaka pjesme. Dnevnik je isto tako njezino mjesto iskrenog otpora: autorica se u njemu buni protiv nepravdi, vlastitih i tuđih nemogućnosti, a dnevnik se pretvara u ring u kojem odmjerava snage s društvom i njegovim mehanizmima u koje se gotovo uopće nije uklapala. Dnevnik je bio mjera njezine udaljenosti od nje same, u njemu je tražila razgovor s nekim tko bi sve i bez riječi razumio, dnevnik joj je bio, kako zapisuje, “jedino mjesto gdje mogu saznati da postojim”. Kao dnevnik neostvarenih mogućnosti i “prostirka za sanjarenje”, bio je njezino “mjesto za zbrajanje katastrofa”, ali i jedina potreba dana koja joj je budućnost činila podnošljivom. U dnevniku je tražila sve ono što nije nalazila u životu i zbog toga je bila svjesna da joj – “bez dnevnika život kao voda hlapi”.
I u Umjetnim suzama, svojem novom romanu, Milko Valent slijedi odgovorni diskurs inovativnog romanesknog štiva, ali po prvi put zahvaća temu tranzicijske hrvatske zbilje koja je ujedno uronjena u širi kontekst: u zbilju recentnih europskih tranzicijskih procesa ujedinjenja. Umjetne suze su roman epohe; on je u svojoj biti egzistencijalna dijagnoza početka 21. stoljeća i ujedno romaneskna psihotična freska zloćudnog procesa banalnosti. Ovaj roman hrabro uranja i u svijet sve upitnije i problematičnije institucije suvremenoga monogamnog braka. To je roman o ljubavi koja se raspada, o nemogućnosti rađanja djece odnosno o neplodnosti jednog partnera, o strasti i osveti, ali istodobno to je roman o stresnoj poziciji istraživačkog novinara. To je također roman o nemogućnosti dugotrajnih emocija te roman o potresnoj slici suvremene Hrvatske i suvremene Europe koja je, čini se, u procesima ujedinjenja izgubila moć za veličinu karaktera i moć za istinsku autentičnost individuuma, a koju istodobno nagrizaju sve raširenija korupcija, hipokrizija te lažna politička i strukovnjačka korektnost. Ipak, i u toj gotovo potpunoj opustošenosti života zaiskre katkada kratki bljeskovi optimizma, prave istinske komunikacije i ljudske radosti koji, barem na nakratko, poništavaju u svakodnevici potvrđen pesimistički zaključak da je svaki čovjek u osnovi nepristupačan neurotičan otok. Usprkos svemu roman Umjetne suze omogućuje i čitateljski užitak i uvid u kompliciranu narav suvremenoga čovjeka te usputnu spoznaju da je u cjelini življenja možda najveća mudrost uravnotežiti navale optimizma i pesimizma.
Koji su to ključni elementi koji oblikuju našu osobnost od najranije dobi? Koja su to ključna sjećanja koja prizivamo u smiraj života? Godina je oko 1530. i negdje blizu bosanske Jablanice turski danak u krvi plaćen je životom malenog dječaka Luke. Istrgnut iz ruku majke čije je ime zaboravio i bačen u nepoznatu sredinu čiji jezik ne govori, Luka postaje Ibrahim. Na putu da postane nemilosrdan ratnik Turskoga Carstva Ibrahim usvaja osmanske vrijednosti, gotovo bespogovorno prihvaćajući nove majčinske i očinske figure, njihov jezik, znanje i vještine te islamsku vjeru. Dok se njegovo vrijeme bliži kraju, svoju životnu priču podijelit će sa svojim sinom. Osvrće se na velike ljubavi, nezaboravna prijateljstva, bezbrojne bitke od Anatolije do Sigeta, kao i značajne susrete s velikim osobnostima poput Sulejmana Veličanstvenog. Ipak, Ibrahim će odbiti sve blagodati koje dolaze s osmanskim dvorom – zbog vlastite vjere u ljude. Duboko liričan, stilski i strukturno doveden do savršenstva, obogaćen poetskim slikama zaboravljene turske Slavonije šesnaestog stoljeća, Ezan Ivane Šojat roman je o ljudima i čovjekovu dobru i zlu, o nama danas koji se i ne razlikujemo toliko od ljudi iz šesnaestog stoljeća. Ovaj roman, koji u svom naslovu poziva na molitvu, poziva prije svega na razumijevanje i vjeru u čovjeka.
Razbijeno zrcalo obiteljska je saga o tri generacije obitelji Valldaura u Barceloni, od kraja 19. stoljeća do Francove diktature. Strukturiran je kao kaleidoskopska priča mnoštva likova, ispripovijedana nelinearno u trećem licu, u maniri tzv. slobodnog indirektnog govora. Započinje s Teresom Goday, mladom i prelijepom prodavačicom ribe na barcelonskoj tržnici koja udajom za starog bogataša mijenja svoju sudbinu, a završava u posvemašnjoj dekadenciji: glasom štakora koji napušta ruiniranu bogatašku vilu. Rodoreda suvereno vlada svim glasovima, a čitatelj je uvučen u pripovijest o ljubavi i njezinim tlapnjama, preljubima, fatalnim obiteljskim tajnama, brutalnosti moći, smrti, okrutnosti, grizodušju, incestu, umorstvu i hlepnji za nečim nedostižnim. Svi protagonisti su životno opipljivi: imaju vrline i mane, krvavi su ispod kože, bili to bogataši ili sluškinje u vili. Koliko god tumoran, roman je ipak posveta radosti obiteljskog zajedništva, užitku ljubavi i svakodnevnom hedonizmu, nepromišljenoj sreći djetinjstva, svim onim naizgled nevažnim trenucima života koji nam naposljetku ostaju u sjećanju. Sa svakom stranicom prizori se utiskuju u svijest čitatelja: život je kompliciran, ali vrijedan življenja. Pred čitateljem se niže i vanjski i unutarnji svijet likova, detaljan i nesentimentalan. Nema junaka i žrtava svi su nedužni, kako kaže autorica. Život ti se dogodi i kad se bogato udaš, osiguraš vilu za svoje potomstvo, kad voliš i prepuštaš se događajima. Ipak, na kraju će sve zarasti u travu, bršljan i podivljali lovor kojim gospodare duhovi preminulih. I obistinit će se riječi Stendahla: “Roman je zrcalo koje nosiš sa sobom na put.”
U središtu romana Max nemirni je duh i snažna umjetnička osobnost Maxa Ernsta – jednog od najvećih umjetnika 20. stoljeća, poznatog dadaista i pionira nadrealizma. Njegov životni put pratimo od pobune protiv konzervativna oca preko rovova Prvoga svjetskog rata i prvih dadaističkih izložaba do bijega iz nacionalsocijalizmom zatrovane Njemačke u buran pariški život te naposljetku u američki egzil. Pogonjen stalnom potragom za novim umjetničkim iskustvima i onom pravom, uzvišenom ljubavi, Max Ernst na stranicama ovoga romana postaje živopisnim protagonistom umjetničke scene koja je trajno obilježila 20. stoljeće. Šest žena, šest ljubavi i cijelo jedno stoljeće sa svojim lomovima i političkim prevratima, stopili su se u autentičnu i napetu priču o umjetnosti, ljubavi i strasti, hrabrosti i humanosti, ispripovijedanu glasovima slavnih osoba toga vremena kao što su Paul Éluard, André Breton, Pablo Picasso, Leonora Carrington, Dorothea Tanning, Jean Arp, Peggi Guggenheim, s kojima je Max Ernst dijelio ljubav i prijateljstvo.
Nakon što je napravila estetsku operaciju povećanja grudi kako bi razveselila i iznenadila svoga partnera Gorana, dizajnera odjeće i producenta, junakinja mora otići na bolovanje jer zahvat nije prošao kako je planirano. Svijet dvoje ljubavnika satkan je od tračeva, želje za uspjehom, jurcanjem za slavom te željom da se bude prava ili lažna zvijezda žutih magazina, naslovnica i televizijskih emisija. U želji za zabavom i da budu drugačiji, njih dvoje snimaju kratke videozapise, bilježe svoj život u detalje, smatrajući kako je važan i nedostižan. I sve je idilično dok ona ne otkrije snimke svoga ljubljenoga Gorana s drugim ženama i muškarcima, kada se kao kula od karata ruši njezin svijet sagrađen na obmanama i lažima. Ulovljena u vlastitu mrežu za snove, junakinja romana Sanjarica ne može se iz te mreže koju je oko nje sagradio njezin ljubavnik izvući osim ako ne prekine sve niti kojima je vezana. Zorica Radaković napisala je roman o smrti i življenju, o očaju i ljubavi, o ispraznosti i lažnom sjaju koji celebrity-kultura predstavlja. Šokantna u detaljima, razobličujuća u cjelini, složena i banalna, Sanjarica je knjiga o svakodnevici u društvu lažnoga morala i krivih vrijednosti.
U ovim nadahnutim meditacijama Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) čitatelju nudi razumljiv i pristupačan prikaz temeljnih kršćanskih krjeposti – vjere, nade i ljubavi. Pri tome Ratzinger povezuje filozofiju, teologiju i duhovnost te osvjetljava i stvarnosti tim krjepostima suprotne kao što su agnosticizam, ateistički optimizam, strahovi, očaj, mržnja prema sebi i bližnjemu itd. Upućujući kako ljudsku egzistenciju otvoriti Bogu da ona postane uistinu ljudska i ispunjena, ova knjiga se nameće kao prikladan odgovor na sve češće beznađe i nutarnju tjeskobu s kojima je obuzet suvremeni čovjek, usprkos materijalnome obilju i tehničkome napretku.
Zašto muškarci žene gadure: Ženski vodič za osvajanje muškog srca
U Putu suza proslavljeni se argentinski psiholog posvećuje jednome od najsloženijih i najdelikatnijih ljudskih iskustava: gubitku voljenog bića. Smrt voljene osobe, prekid veze ili konačni gubitak nečega što smatramo dragocjenim – sve su to događaji zbog kojih možemo osjetiti tugu, osamljenost, pa čak i očaj. No Jorge Bucay uči nas kako su bol i gubitak neprocjenjiv dio našega razumijevanja svijeta, osobnog rasta i razvoja svakog pojedinca. S jasnoćom i mudrošću kojima je osvojio milijune čitatelja diljem svijeta, koristeći se brojnim primjerima i pričama, autor bestselera Ispričat ću ti priču i Voljeti se otvorenih očiju u Putu suza pokazuje da se i najbolnija iskustva mogu preživjeti te da su, štoviše, baš ona neophodna da bismo sazreli kao ljudi. Četiri su puta koja, kako piše slavni argentinski psihoterapeut Jorge Bucay, vode do potpunog ostvarenja svakoga ljudskog bića: put samoovisnosti, ljubavi, boli i sreće. Gubici su dio naših života, oni su univerzalne i neizbježne konstante, a zovemo ih nužnima jer kroz njih rastemo. To što jesmo postali smo zahvaljujući svemu što smo izgubili i tomu kako smo kroz te gubitke prolazili. Dakako, put suza vodi nas krajolikom drukčijim od onoga kojim smo išli gazeći putem samoovisnosti ili putem susreta. Na tim smo putovima otkrivali same sebe i užitak bivanja u suživotu s drugima. Za razliku od njih put suza povezuje nas s boli, no baš je on taj koji nas uči kako da postanemo potpuni, kako da prihvatimo životnu sponu koja se nalazi između gubitka i dobitka.
Nepopravljivi romantik, vječni šaljivdžija, neizliječeni nostalgičar, oštar kritičar, neostvareni košarkaš – sve je to i mnogo više jedan od najvažnijih kantautora, pjesnika i pjevača s ovih prostora Zoran Predin. U svojoj drugoj proznoj knjizi Glavom kroz zid Predin se u tridesetak proznih minijatura suvereno kreće od tmurne političke sadašnjosti do buntovnih mladenačkih dana, od intimnih obiteljskih zgoda do žestoke kritike nacionalizma. Svejedno prepričava li stare zgode iz karijere Lačnog Franza kada je bio pod sumnjom da podriva sistem i kada je brisao pljuvačku o crvenu zvijezdu ili kada opisuje strah od zubara, u baš svakoj životnoj situaciji on bira teži put, bez zadrške se svrstava na stranu slabih i uvijek pliva protiv struje, ne da bi bio drugačiji, već da bi ostao čovjekom. Glavom kroz zid knjiga je o hrabrosti da se svatko stalno suočava sa sobom i da bude onaj tko jest, a ne onaj kakvoga ga želi vidjeti okolina. Opčinjen malim užicima, ljepotom, hranom, glazbom, morem, prijateljstvima, Zoran Predin u ovim pričama daje cijeloga sebe do posljednjeg poljupca, on hoda po stopama nježnoga sjećanja pozivajući na to putovanje i svoga čitatelja i čitateljicu.
Neke crkve, kao npr. ruska crkva, imaju otvoreno procarske sklonosti, kao i mnogi pravoslavni narodi i njihove vođe na Balkanu. – Pantelis Kalaitzidis Kalaitzidis je udžbeničkim pristupom uspio dočarati kompleksnost, izazove, ali i nemir kojeg nasljeđe nove političke teologije i teologija oslobođenja unosi u svijet pravoslavlja, posebice u njegove prelatske strukture. Uzevši u obzir fragilnost i delikatnost jednog takvog govora, Kalaitzidis osloboditeljski moment evanđeoskog navještaja iznosi postupno i probranom teološkom argumentacijom, s kojom istodobno nastoji postići zadani cilj, te pri tom ne sablazniti odviše pripadnike i predstavnike vlastite religijske tradicije. Održavanje tih dviju stavki u ekvilibriju nije niti najmanje lako, ali je njemu kao teologu u potpunosti jasno kako je to jedini mogući način da pola stoljeća nakon što su dotični aspekti zaživjeli u okvirima katoličanstva i protestantizma, sad najzad uhvate korijena i u okvirima pravoslavlja. Oocrtavajući posebnosti pravoslavne teološke misli i duhovnosti u komparaciji sa osloboditeljskim zahtjevom evanđelja, on utječe, kako na izgradnju tog vida diskursa unutar pravoslavlja, tako pridonosi i međusobnom približavanju kršćanskih tradicija, jačajući element ekumenskog zajedništva kroz konstruktivno-kritičko i odgovorno društveno djelovanje.
Konstrukcija, proračun, izrada, primjena, istrošenost
Naslovnu stranu izradio Mihajlo Pisanjuk. Ilustracije Željko Marjanović.
