Oznaka:

Čovek i njegov svet u antropološkoj perspektivi

Knjiga Čovek i njegov svet predstavlja protiv stav dvema dominantnim strujama u antropologiji sadamdesetih godina tj. sociologizmu, koji je proučavao isključivo socijalne i strukturalne elemente društva i funkcionalnost njegovih pod sistema, ne interesujući se uopšte za pitanja o položaju čoveka u društvu i njegovim egzistencionalnim problemima…

Istorijska biblioteka (ćirilica)

Knjige XVII-XXII Aleksandar Veliki i njegovi nasledniciGrčki istoričar Diodor, rođen u gradu Agiriju u severoistočnom delu Sicilije kao Pompejev, Cezarov i Avgustov savremenik, doživeo je mnoge sudbonosne događaje I veka p.n.e.U tim burnim vremenima on se posvetio strpljivom sakupljanju istorijske građe i pisanju obimne svetske istorije.

Historije

Historiae. Preveo Josip Miklić. Ovo izdanje sadrži, u prijevodu Josipa Miklića, Agrikolu, Germaniju, Razgovor s govornicima i Historije, najzrelije djelo pisano prije Anala. Prevoditelj je napisao za svako djelo poseban predgovor, naznačivši ne samo karakter i sadržaje dotičnih djela već i put rukopisa, odnosno kodeksa ili autografa te naveo precizne bibliografske podatke. U prvom svesku, nakon smrti cara Domicijana, Tacit piše životopis svoga tasta, vojnog zapovjednika Agrikole u Britaniji. U Germaniji Tacit iskazuje svoj stav prema germanskim plemenima i njihov položaj u pokornosti rimskoj vladavini, posebno za cara Trajana. Razgovori, stilski različitiji, sadrže stavove o govorništvu, a u njima se dotiče i teorijsko pitanje govorništva, pjesništva i sl. Dobro poznate Historije, sačuvane djelomice, obuhvaćaju vrijeme carstva od Galbe do Domicijana.

Paradoks morala

Da bi se umrlo najprije treba živjeti: jer ono što ne živi ni ne umire. Na primjer: Kavkaz ne živi, prema tomu Kavkaz ne umire; to je slučaj sa svime mineralnim. Ono što živi vegetativnom egzistencijom teško umire: vrlo kasno i vrlo sporo. Onaj koji živi posve tiho i kao tinjajući često će se polako i mučno ugasiti: to je sudbina prosječne egzistencije, egzistencije koja se odvija na pola puta između življenja i umiranja, i koja nikad nije ni uistinu živa niti posve mrtva. Francuski filozof i muzikolog Vladimir Jankelevitch rođen je 1903. godine u Bourgesu od roditelja naturaliziranih ruskih Židova što će tijekom Drugog svjetskog rata za nj postati više od puke biografske činjenice. Odgajao se u liceju Louis le Grand u Parizu, poslije je studirao filozofiju na Ecole Normale Superieure. Diploma mu otvara mogućnost da se 1927. zaposli u Francuskom kulturnom institutu u Pragu. Doktorirao je na Sorboni s tezom L’Odyssée de la conscience dans la derniere philosophie de Schelling (Alcan, Paris 1933), prisežući već na prvom značajnijem koraku da će Schelling biti jednim od ugaonih kamena njegova creda. Drugi, ako ne i prvi kamen temeljac, bio mu je Bergson, prije i vrhu svega, njegovo najutjecajnije djelo: L’Evolution creatrice. Uz Bergsona i Schellinga, svoju će inspiraciju crpiti iz Platona i Aristotela, Epikura, stoika, Plotina, Augustina, Descartesa i Pascala, Spinoze i Leibniza, Unamuna, Kirkegaarda, iz Gogolja, Shakespearea, Heinea, Mallarmea, Baudelairea, Pirandela, Gidea, iz glazbe i slikarstva, judeokršćanske tradicije i recentne filozofije 20. stoljeća. Ime je stekao ponajprije za svoje žive izgovorene riječi; u eri francuskog spisateljstva zauzimao se za živo filozofiranje, za tzv. oralnu lektiru filozofije. Kao kontrapunkt bavljenja moralnim pitanjima vremena, stoji Jankelevitcheva doživotna posvećenost glazbi-muzikologija i muzička estetika, nadahnuti zapisi o modernim francuskim skladateljima XX. stoljeća: Faure, Debussy, Ravel, Satie… (Iz Pogovora Dragutina Lučića) S francuskoga preveo Daniel Bučan.

Sinovi Sunca

Vjerovanja starih Egipćana. Osim što je ovo djelo jedan od rijetkih autorskih radova o temi staroga Egipta u našem izdavaštvu, vrijedno je i zbog toga što nam autor iznosi najnovija saznanja društvenog, religioznog i civilizacijskog ustrojstva. Knjiga je napisana na popularan način i pristupačna je širem čitateljstvu, ali nije enciklopedijskog tipa. Filozofska, povijesna i znanstveno – popularna tumačenja drevnih egipatskih kultova uvest će čitatelja, zainteresiranog za povijest religija, dublje u neka malo poznata gledišta egipatske religije. Čitatelj će doznati ponešto o egipatskim božanstvima, teološkom sustavu, svećenstvu, hramovima, te vjerovanjima u besmrtnost i život poslije smrti.

Augustus

From revolutionary to emperor

Djela

Prevela i priredila Marina Bricko. Prema vlastitim riječima, Lukijan svoja duhovita i zabavna djela piše kako bi čitateljevu umu poslije čitanja obilja ozbiljnih stvari pružio odmor, opuštanje i okrijepu, ali i potaknuo stanovito umovanje koje nije nedostojno obrazovana čovjeka. Inspiriran književno-knjiškom tradicijom, najčešće Homerom i homerskim himnama, te helenističkom poezijom, Lukijan piše dijaloške minijature, zabavne govore, pamflete i deklamacije, parodirajući i ismijavajući pjesnike, povjesničare i nazovi filozofe, lakovjernike i glupane, rugajući se podjednako i ljudskoj i božanskoj svakodnevici. Lukijanova djela, pisana sa izuzetnim poznavanjem grčkoga jezika, objedinjuju gotovo sve književne rodove, uklapajući njihove tradicionalne elemente u okvire standardne retorike, miješajući, ne jednom, fikciju i zbilju. Podrijetlom Sirijac, Lukijan je za života proputovao velike dijelove Rimskoga Carstva poučavajući retoriku i drugujući sa sofistima. Napokon se skrasio u Ateni, posvetivši se pisanju, koje ga je prema nekim izvorima zbog otvorena ateizma možda stajalo i glave jer je, navodno, bačen bijesnim psima poput Euripida! Četrnaest Lukijanovih proznih spisa otkrivaju Lukijana kao autora prvorazredne intelektualne zabave, kao vrsnoga stilista, duhovita i obrazovana književna majstora.

Anali

Preveo i priredio Josip Miklić. Sine ira et studio Tacitov je moto što ga je imao na umu pri pisanju svojih djela, ponajboljih povijesnih i biografskih tekstova rimske književnosti. No, može li se bez srdžbe i pristranosti pisati o carevima tiranima i njihovim ulizicama ako ste rođeni antimonarhist, ako ste skloni shvaćati povijest skeptično, tragično, pa čak i fatalistički, ako vas ne zanimaju vanjski uzroci i povodi događajima, nego njihovi protagonisti čiju sudbinu i djelovanje većma određuje njihov loš karakter? Možda se i može, ali samo ako poput Tacita uzmognete biti poetičan i patetičan, a da pri tom koristite mnoštvo ironičnih i sarkastičnih primjedaba; ili, ako uvjerite čitatelja da ste kao promatrač i kroničar u potpunosti objektivni, premda ste subjektivni, jer i neožete biti drukčiji kad vas ponajprije zanima dramatika likova, događaja i detalja, karakterizacija i psihologija protagonista, pa zapravo pišete o ljudskim strastima, jer duboko vjerujete kako se u svim stvarima sve više pokazuje hirovitost ljudske sudbine! I baš se u tome krije književna genijalnost povjesničara Tacita: nema dobre literature bez dobrih protagonista i još boljih antagonista. Zato kod Tacita pronalazimo i psihološko nijansiranje i dramatizaciju osobnih i kolektivnih posrnuća. Zato Tacitova povijesna djela nisu samo povijest, točnije povijesna interpretacija jednoga razdoblja, nego su i književni portreti careva i političara, fascinantno zločestih likova, jakih, opako jakih negativaca.

Epigrami

Prevela i priredila Marina Bricko. Djelo najznamenitijega svjetskog epigramatičara konačno je i u hrvatskome prijevodu cjelovitije obuhvaćeno. Sveučilišna profesorica i klasična filologinja Marina Bricko (1960), prevela je izabrane, briljantne, polemične, satirične, rugalačke i opscene Marcijalove epigrame živim jezikom baš kao što je i Marcijalov. Pisac koji je za života uživao golemu popularnost, za čitateljski moral kasnijih pokoljenja bio je suviše rječit i slobodan te zbog toga i cenzuriran. Toga majstora poante, podrugljivosti, retorskih doskočica i, kako bi se danas reklo, politički nekorektnih epigrama, prevoditeljica smatra izvornim epikurejcem u čijem djelu pronalazi iskonsku ljubav prema životu koju ni njegov neosporni voajerizam, egzibicionizam ili ‘tvrdoća srca’ ne mogu obezvrijediti. I današnja književna znanost baštini mišljenje tradicije da je Marcijal najveći epigramatičar svjetske literature. Za ovo izdanje prevoditeljica je prevela više od polovice svih Marcijalovih epigrama kojih je sačuvano 1555 u 15 knjiga.