Turistička destinacija

Rui Zink je u modi. To je neizbježna istina. Počeo je s televizijskom emisijom Noć zlih jezika, nastavio s pisanjem kronika za dnevne novine Independente… a onda je eksperimentalna kazališna grupa sa Sveučilišta u Aveiru, oduševljena Zinkovim pričama Stvarnost sada u boji, napravila kazališnu predstavu prema toj knjizi.

Ekstraeseji

Ekstraeseji objedinjuju pisce kojima je Zima u godinama vlastitog stasanja na ovaj ili onaj način plaćao ceh, pisce koji su ga formirali ili deformirali te, napokon, pisce koji su bili i ostali njegova trajna fascinacija. Ako je posrijedi hrvatska književnost, onda se ta konstatacija ponajprije odnosi na Krležu i neka druga imena, iako je Zimin intimni favorit Matoš. Posebnost rukopisa prepoznaje se u paralelnim portretima (Krleža i Freud, Matoš i Tenžera, Krleža i Petrak), kojima su mogući model Plutarhovi Usporedni životopisi” (Vitae parallelae), što ih je u recentnoj publicističkoj praksi do majstorstva doveo Zvonimir Berković.

Godina bisera

Roman o četrdesetogodišnjoj intelektualki s respektabilnom karijerom i sređenim građanskim životom (suprug, osamnaestogodišnja kćerka) kojoj u jednome trenutku cijeli njezin život počinje izgledati poput velike laži, te ona zapada u stanje teškog psihičkog rastrojstva i dospijeva u duševnu bolnicu. U novom okolnostima u kojima se našla sve više počinje proučavati vlastiti dotadašnji život i identitet, razotkrivajući u sebi istine i ponore o kojima nije ništa ni slutila, a središnje mjesto zauzima njezino otkriće lezbijskih sklonosti, koje je navode da se upusti u vezu s mlađom ženom, iz koje će izići opet napuštena i povrijeđena… U pripovijedanje je uklopljen i niz detalja iz aktualne češke tranzicijske zbilje.

Tri konja

Tri godine živica, tri živice pas, tri psa konj, tri konja čovjek. Ako je to dodijeljeno nam trajanje, onda se u ovoj knjizi pripovijeda o prvim dvama konjima čovjekova vijeka. Protagonist priče je mladić koji slijedi zaručnicusve do Argentine. Oboje sudjeluju u gerilskom podrivanju diktature, a kad ona smrtno strada, njemu preostaje tek bijeg do samog argentinskog juga, a onda i otoka Soledad, gdje napušta svog prvog konja. Drugog konja proživljava kao samotni vrtlar u Italiji koji razgovara sa stablima i čita rabljene knjige, sve dok jedna žena ponovo u njemu ne oživi ljubav i krvave uspomene iz argentinskoga razdoblja. No ti su svjetovi paralelni i u njima nema mjesta za prošlo vrijeme. Od afričkog imigranta koji ga posjećuje u vrtu saznaje da se budućnost najavljuje raznim znakovima i da zahvalnost stoji na pola puta između cvjetnog buketa i noža.

Svi mrtvi iste su boje

I eto ih gdje se obrušavaju na knjigu drvljem i kamenjem: vulgarna je. prostačka, razvratna i sve u tom stilu! A to nije do Sullivana, jer ju je preveo Vian! I ne pripada općoj struji! A ni posebnoj! Osim toga ondje muškarci spavaju sa ženama i uživaju u tome, a pritom nema ni pedera ni lezbijki! To je odvratno! Kakav povratak barbarstvu, katastrofa bez premca, petparačka podvala mistifikatorskog očajnika, und so we/fer! I nastavljaju oni tako, govore o svemu i svačemu, osim, dakako, o knjizi. Te Vian plagijator, te Vian ubojica, pornograf, bijedni nesposobnjaković, impotentni nesretnik, a istodobno i razvratni Prijap, Jean Legrand u malom, izrod najgore vrste, i zato nestani bestraga, svinjo debela, raskrinkali smo te. O samoj priči, o onih dvjesto otisnutih stranica, ni riječi, l nije to karakteristično samo za ovu knjigu. Opća je to pojava, koja se danas naziva književnom kritikom. Prilično zbunjujuće. Iz Vianova Pogovora

Crvena trava

Vianova se originalnost u ovome djelu očituje u upisivanju egzistencijalne krize u okvire fantastike. Umjesto golemih ljestava, koje u mitovima čovjeku omogućuju pristup božanskome svijetu, Wolfov je stroj čudesan instrument povratka u sebe. Predočavanje intimnih sjećanja, drame osobnih kriza, parodirana psihoanaliza, putovanje kroz vrijeme i u onostranost, fantastični svijet Kvadrata, onirični ili anamnestički unutarnji svijet – upravo na toj se mješavini nadahnuća temelji sva novina Crvene trave”, romana koji povezuje satiru i psihologiju, nudeći se kao tjeskobno, ali i humoristično samopreispitivanje. Pritom ironično namiguje klasicima, od La Fontainea do Hugoa, preko de Musseta, a posebno snažno romanom odjekuje cijela kultura fantastičnog pisanja. Vian tako odmjerava snage s Lewisom Carrollom, a prisjeća se i dvaju romana H. G. Wellsa, Rat svjetova i Vremenski stroj. (Iz predgovora Gilberta Pestureaua)

Zbirka zadataka iz matematike s primjenom u ekonomiji

Zbirka zadataka je zamišljena kao dodatna literatura studentima za vježbu i u njoj se nastoji pratiti propisani program nastave. Sistematski je podijeljena na poglavlja u skladu s temama koje se obrađuju. U prvom dijelu svakog poglavlja dani su standardni matematički zadaci, a u drugom zadaci s primjenom u ekonomiji. Autorica smatra da će zbirka biti korisna studentima i za svladavanje programa iz ekonomskih disciplina koje koriste razne matematičke metode za rješavanje svojih problema.

Gepard

U milenijskim svođenjima računa i sastavljanju popisa najboljih ovih ili onih romana ove ili one književnosti roman Gepard uglavnom nije zaobiđen niti najednom. Našao se u antologijama europskih, talijanskih, svjetskih, povijesnih, klasičnih i ostalih romana što je samo drugi način da se kaže kako je riječ o bezvremenom djelu, u pravom smislu riječi – klasiku. Odmah po objavljivanju 1958. godine u Italiji roman je izazvao niz polemika i svrstavanja u tabore onih koji su u njemu vidjeli anakronizam, stilski i tematski, i onih koji su u njemu našli ono što je Italiji nedostajalo, veliki nacionalni roman koji se, naravno, bavi nacionalno važnim temama. Pola stoljeća kasnije polemike su više manje zaboravljene, a u prvi plan izbio je neobičan autorov život i književni sjaj jedine prozne knjige koju je napisao ali čije objavljivanje nije dočekao. U nešto strožoj klasifikaciji, Gepard ide u red povijesnih romana. Fre­ska o propadanju jednoga društva, točnije vrijednosti koje obilježavaju devetnaestostoljetnu Siciliju, sa svime onime što se u kronikama te vrste očekuje – izumiranje obitelji, mutni obiteljski odnosi, žal za starim vremenima, strah od onoga što dolazi, nelagoda od novih ljudi koji se u odnosu na stara vremena čine barbarima. Tomasi di Lampedusa doista na tim motivima gradi svoju romanesknu strukturu, no njegov je okvir veći, a horizont širi. Njegova Sicilija jest geografski zadano mjesto, otok fizički i metafizički omeđen morem, no iznad otoka je nebo, koje je vječno, kao što je vječno i ono što je u ljudskoj prirodi ljudsko. Mijene običaja, politička previranja, propadanje obiteljskih odnosa i imovine stare su koliko i svijet, kaže Tomasi di Lampedusa, a unutarnji svijet i putanje kojima se kreću zvijezde i planete slijede neki drugi ritam i neko drugo vrijeme i u vrijeme prevrata ono što će ostati sigurno i čvrsto, jest taj ritam i unutarnji svijet, slika gotovo kantovska.

Moje je ime nečujno

Duboko poetični roman suvremene francuske književnice Isabelle Jarry intrigantna naslova Moje je ime nečujno govori o gubitku voljene osobe i pronalaženju nade. Nakon suprugove smrti mlada pjesnikinja Marie odlazi živjeti na selo, no ne prestaje misliti na kćer, koja je ostala u Parizu i nedostaje joj. Zaokupljena mislima o svojem nekadašnjem životu i pjesništvu, nastoji nadoknaditi izgubljeno te iznova ispuniti svoj život nježnošću, ljubavlju i ljepotom. Šarm dirljivog romana Moje je ime nečujno čije su stranice prožete iskrenom vjerom u budućnost proizlazi iz jednostavnog i vještog pisma Isabelle Jarry, njezina pronicavog i suosjećajnog prikaza ljudske prirode.