Rui Zink je u modi. To je neizbježna istina. Počeo je s televizijskom emisijom Noć zlih jezika, nastavio s pisanjem kronika za dnevne novine Independente… a onda je eksperimentalna kazališna grupa sa Sveučilišta u Aveiru, oduševljena Zinkovim pričama Stvarnost sada u boji, napravila kazališnu predstavu prema toj knjizi.
Ekstraeseji objedinjuju pisce kojima je Zima u godinama vlastitog stasanja na ovaj ili onaj način plaćao ceh, pisce koji su ga formirali ili deformirali te, napokon, pisce koji su bili i ostali njegova trajna fascinacija. Ako je posrijedi hrvatska književnost, onda se ta konstatacija ponajprije odnosi na Krležu i neka druga imena, iako je Zimin intimni favorit Matoš. Posebnost rukopisa prepoznaje se u paralelnim portretima (Krleža i Freud, Matoš i Tenžera, Krleža i Petrak), kojima su mogući model Plutarhovi Usporedni životopisi” (Vitae parallelae), što ih je u recentnoj publicističkoj praksi do majstorstva doveo Zvonimir Berković.
Prilog indiskutabilnoj diagnostici nihilizma
Roman o četrdesetogodišnjoj intelektualki s respektabilnom karijerom i sređenim građanskim životom (suprug, osamnaestogodišnja kćerka) kojoj u jednome trenutku cijeli njezin život počinje izgledati poput velike laži, te ona zapada u stanje teškog psihičkog rastrojstva i dospijeva u duševnu bolnicu. U novom okolnostima u kojima se našla sve više počinje proučavati vlastiti dotadašnji život i identitet, razotkrivajući u sebi istine i ponore o kojima nije ništa ni slutila, a središnje mjesto zauzima njezino otkriće lezbijskih sklonosti, koje je navode da se upusti u vezu s mlađom ženom, iz koje će izići opet napuštena i povrijeđena… U pripovijedanje je uklopljen i niz detalja iz aktualne češke tranzicijske zbilje.
Tri godine živica, tri živice pas, tri psa konj, tri konja čovjek. Ako je to dodijeljeno nam trajanje, onda se u ovoj knjizi pripovijeda o prvim dvama konjima čovjekova vijeka. Protagonist priče je mladić koji slijedi zaručnicusve do Argentine. Oboje sudjeluju u gerilskom podrivanju diktature, a kad ona smrtno strada, njemu preostaje tek bijeg do samog argentinskog juga, a onda i otoka Soledad, gdje napušta svog prvog konja. Drugog konja proživljava kao samotni vrtlar u Italiji koji razgovara sa stablima i čita rabljene knjige, sve dok jedna žena ponovo u njemu ne oživi ljubav i krvave uspomene iz argentinskoga razdoblja. No ti su svjetovi paralelni i u njima nema mjesta za prošlo vrijeme. Od afričkog imigranta koji ga posjećuje u vrtu saznaje da se budućnost najavljuje raznim znakovima i da zahvalnost stoji na pola puta između cvjetnog buketa i noža.
Hrvatske dramske dive
I eto ih gdje se obrušavaju na knjigu drvljem i kamenjem: vulgarna je. prostačka, razvratna i sve u tom stilu! A to nije do Sullivana, jer ju je preveo Vian! I ne pripada općoj struji! A ni posebnoj! Osim toga ondje muškarci spavaju sa ženama i uživaju u tome, a pritom nema ni pedera ni lezbijki! To je odvratno! Kakav povratak barbarstvu, katastrofa bez premca, petparačka podvala mistifikatorskog očajnika, und so we/fer! I nastavljaju oni tako, govore o svemu i svačemu, osim, dakako, o knjizi. Te Vian plagijator, te Vian ubojica, pornograf, bijedni nesposobnjaković, impotentni nesretnik, a istodobno i razvratni Prijap, Jean Legrand u malom, izrod najgore vrste, i zato nestani bestraga, svinjo debela, raskrinkali smo te. O samoj priči, o onih dvjesto otisnutih stranica, ni riječi, l nije to karakteristično samo za ovu knjigu. Opća je to pojava, koja se danas naziva književnom kritikom. Prilično zbunjujuće. Iz Vianova Pogovora
Djelovanje morske vode na beton, izrada otpornog betona
Vianova se originalnost u ovome djelu očituje u upisivanju egzistencijalne krize u okvire fantastike. Umjesto golemih ljestava, koje u mitovima čovjeku omogućuju pristup božanskome svijetu, Wolfov je stroj čudesan instrument povratka u sebe. Predočavanje intimnih sjećanja, drame osobnih kriza, parodirana psihoanaliza, putovanje kroz vrijeme i u onostranost, fantastični svijet Kvadrata, onirični ili anamnestički unutarnji svijet – upravo na toj se mješavini nadahnuća temelji sva novina Crvene trave”, romana koji povezuje satiru i psihologiju, nudeći se kao tjeskobno, ali i humoristično samopreispitivanje. Pritom ironično namiguje klasicima, od La Fontainea do Hugoa, preko de Musseta, a posebno snažno romanom odjekuje cijela kultura fantastičnog pisanja. Vian tako odmjerava snage s Lewisom Carrollom, a prisjeća se i dvaju romana H. G. Wellsa, Rat svjetova i Vremenski stroj. (Iz predgovora Gilberta Pestureaua)
Zbirka zadataka je zamišljena kao dodatna literatura studentima za vježbu i u njoj se nastoji pratiti propisani program nastave. Sistematski je podijeljena na poglavlja u skladu s temama koje se obrađuju. U prvom dijelu svakog poglavlja dani su standardni matematički zadaci, a u drugom zadaci s primjenom u ekonomiji. Autorica smatra da će zbirka biti korisna studentima i za svladavanje programa iz ekonomskih disciplina koje koriste razne matematičke metode za rješavanje svojih problema.
Knjiga broj 49
U milenijskim svođenjima računa i sastavljanju popisa najboljih ovih ili onih romana ove ili one književnosti roman Gepard uglavnom nije zaobiđen niti najednom. Našao se u antologijama europskih, talijanskih, svjetskih, povijesnih, klasičnih i ostalih romana što je samo drugi način da se kaže kako je riječ o bezvremenom djelu, u pravom smislu riječi – klasiku. Odmah po objavljivanju 1958. godine u Italiji roman je izazvao niz polemika i svrstavanja u tabore onih koji su u njemu vidjeli anakronizam, stilski i tematski, i onih koji su u njemu našli ono što je Italiji nedostajalo, veliki nacionalni roman koji se, naravno, bavi nacionalno važnim temama. Pola stoljeća kasnije polemike su više manje zaboravljene, a u prvi plan izbio je neobičan autorov život i književni sjaj jedine prozne knjige koju je napisao ali čije objavljivanje nije dočekao. U nešto strožoj klasifikaciji, Gepard ide u red povijesnih romana. Freska o propadanju jednoga društva, točnije vrijednosti koje obilježavaju devetnaestostoljetnu Siciliju, sa svime onime što se u kronikama te vrste očekuje – izumiranje obitelji, mutni obiteljski odnosi, žal za starim vremenima, strah od onoga što dolazi, nelagoda od novih ljudi koji se u odnosu na stara vremena čine barbarima. Tomasi di Lampedusa doista na tim motivima gradi svoju romanesknu strukturu, no njegov je okvir veći, a horizont širi. Njegova Sicilija jest geografski zadano mjesto, otok fizički i metafizički omeđen morem, no iznad otoka je nebo, koje je vječno, kao što je vječno i ono što je u ljudskoj prirodi ljudsko. Mijene običaja, politička previranja, propadanje obiteljskih odnosa i imovine stare su koliko i svijet, kaže Tomasi di Lampedusa, a unutarnji svijet i putanje kojima se kreću zvijezde i planete slijede neki drugi ritam i neko drugo vrijeme i u vrijeme prevrata ono što će ostati sigurno i čvrsto, jest taj ritam i unutarnji svijet, slika gotovo kantovska.
Duboko poetični roman suvremene francuske književnice Isabelle Jarry intrigantna naslova Moje je ime nečujno govori o gubitku voljene osobe i pronalaženju nade. Nakon suprugove smrti mlada pjesnikinja Marie odlazi živjeti na selo, no ne prestaje misliti na kćer, koja je ostala u Parizu i nedostaje joj. Zaokupljena mislima o svojem nekadašnjem životu i pjesništvu, nastoji nadoknaditi izgubljeno te iznova ispuniti svoj život nježnošću, ljubavlju i ljepotom. Šarm dirljivog romana Moje je ime nečujno čije su stranice prožete iskrenom vjerom u budućnost proizlazi iz jednostavnog i vještog pisma Isabelle Jarry, njezina pronicavog i suosjećajnog prikaza ljudske prirode.
