Oznaka:

Joakim Stulli autor je najvećega rječnika u povijesti starije hrvatske leksikografije (ukupno 4721 stranica). Njegov rječnik, na kojemu je radio oko pola stoljeća, ima tri dijela, a svaki dio čine dva sveska. Rječnik je trojezični, a dijelovi su mu: Lexicon latino-italico-illyricum (tiskan u Budimu 1801. godine), Rječosložje iliričko-italijansko-latinsko (tiskan u Dubrovniku 1806. godine), Vocabolario italiano-illyrico-latino (tiskan u Dubrovniku 1810. godine). Prvomu dijelu polazišni jezik je latinski, drugomu hrvatski, a trećemu talijanski. Stulli je imao poteškoća s izdavanjem rječnika. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja tiskanja rječnika godine 1782. obraća se austrijskomu caru Josipu II., koji u svojim planovima ima izdavanje jedinstvenoga rječnika za sve slavenske narode Monarhije s jedinstvenom grafijom i s dodanim njemačkim riječima. Stulli je pisao dubrovačko-dalmatinskom grafijom. Kako je rječnik morao imati odobrenje austrijske vlasti i biti upotrebljiv na širemu jezičnom području, 1785. godine u Beču je izabrano posebno povjerenstvo sa zadatkom da redigira rječnik. Povjerenstvo je odlučilo da se rječnik može objaviti nakon preradbe slavonskom grafijom, nekoliko godina prije uvedenom u narodne škole onodobne Hrvatske, Slavonije i Mađarske. Zahtijevano je i da se u rječnik unesu njemačke riječi. Konačnoj redakciji i tiskanju rječnika posebno je doprinio biskup Antun Mandić, uz čiju je pomoć Stulli preradio grafiju i pravopis ilirskoga (hrvatskoga) dijela rječnika. Marijan Lanosović, u dogovoru s autorom, u ilirski dio rječnika unio je njemačke riječi, a Sebastijan conte d’Ayala ispravio je i popunio talijansko-latinski dio rječnika. Godine 1801. u Budimu izlazi prvi dio rječnika, s posvetom austrijskomu caru Josipu II. i o njegovu trošku. Građu za rječnik Stulli je uzimao iz gotovo svih dotadašnjih hrvatskih rječnika (Mikaljina, Habdelićeva, Jambrešićeva, Della Bellina, Belostenčeva…), iz književnih djela, iz djela usmene narodne književnosti, kao i iz tiskanih i rukopisnih djela različite namjene i stilova. Spomenimo da kao izvor nije uzeo Vrančićev rječnik te djela pojedinih važnih pisaca, kao što su Marko Marulić, Hanibal Lucić, Petar Zoranić, Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan ili Pavao Ritter Vitezović. Iako je osnovica hrvatskomu jeziku štokavska, rječnik sadržava i leksik čakavskoga i kajkavskoga narječja te staroslavenizme, rusizme, bohemizme, polonizme, riječi slovenskoga jezika i osobne autorove kovanice. Autor je polazio od uvjerenja da je ilirski jezik slavenski jezik koji razumiju svi Slaveni pa ga je želio učiniti bogatijim. Stullijev rječnik bio je vrlo cijenjen u ilirskome razdoblju. IHJ Napomena : odlično očuvano. Koža.