Ostali autori: David Roberts Opis: Osmog lipnja 1924. George Leigh Mallory i Andrew Irvine nestali su nedaleko od vrha Mount Everesta. Do danas je ostalo otvoreno pitanje jesu li oni tada, 29 godina prije Edmunda Hillaryja i Tenzinga Norgaya, dosegnuli vrh svijeta. Godine 1999. penjač Conrad Anker otkrio je Malloryjevo tijelo na Everestu čime je napravljen veliki korak u rasvjetljavanju jedne od najvećih tajni u povijesti pustolovina i istraživanja. U Izgubljenom istraživaču Anker i povjesničar David Roberts izlažu dramatičnu kroniku ekspedicija iz 1924. i 1999. te uspijevaju dočarati strast i duh dvojice muškaraca koji su se, s gotovo nikakvom opremom, usudili suprostaviti najsilovitijim snagama prirode.
Autor u knjizi daje kratak prikaz za svakog od velikana, bez obzira je li Hrvat ili stranac, koji je svojim životom i radom na neki način zadužio Hrvatsku analizirajući zastupljenost imena po trgovima hrvatskih gradova, spomenicima, institucijama, na odličjima, novčanicama, poštanskim markama… Knjiga sadrži popise 25 najzastupljenijih velikana kojima se posvećuje najviše pažnje, 300 najzaslužnijih iz raznovrsnih područja djelovanja i 100 najvećih prema brojnim kriterijima.
S predgovorom Msgra Dra Tihomira Totha. Knjiga obrađuje sve probleme koji zasijecaju u život mlade djevojke. Pisana je tolikom toplinom i poznavanjem teme da ju je nemoguće odložiti prije nego se pročita.
Reprint po izdanju knjižare Gjure Trbojevića, Rijeka, 1913. Vladimir Čerina (1891.-1932.) rodio se u Splitu, školovao se neredovito u Splitu, Zagrebu i Rijeci. Jugofilski i antiaustrijski orijentiran, poslije sarajevskog atentata bježi u Italiju. U izbjeglištvu je proboravio pet godina, a onda se 1919. vraća u svoj ostvareni san – Jugoslaviju posve živčano rastrojen i u nekoliko navrata slijedeći čin Ulderika Donadinija pokušava se ubiti, ali ga uvijek spašavaju i najzad šalju u duševnu bolnicu 1922. godine. Umire u duševnoj bolnici u Šibeniku, 29. veljače iste godine. Od novih naraštaja neprepoznat, a od starijih nepravedno zaboravljen. Možda nitko u našoj pisanoj riječi nije iznio toliko kritika ambijenta i prilika u ondašnjem društvu kao što je to Čerina radio u svojim mnogobrojnim napisima. Valjda ni jedan njegov napis nije bio bez oštrih optužbi upućenih umrtvljenosti naše „bezbojne, mlake, lijene, plješnjive sredine, kako je to Čerina znao govoriti. U njegovoj knjizi o Kamovu naići ćemo na čitave odlomke u kojima je prikazana sredina kao „mutna i mlaka kaljuža, „nevoljna i mrtva sredina, „beamterska i purgerska socijalna atmosfera. Govoreći o inteligenciji u tom društvu Čerina ni nju, pogotovo ne nju, neće štedjeti. Za njega je ta „inteligencija sa malo osjećaja nezadovoljstva, sa malo muževnog zanosa, slaba, nemobilna, neljudska, ličila je na nekakvu golemu i praznu grobnicu. Poezija Kamova bit će – „jeka te grobnice. Knjiga o Janku Poliću Kamovu prvi put je tiskana u Rijeci 1913., napisana te iste godine u Firenci, gdje je Čerina surađivao s talijanskim futuristima Giovannijem Papinijem i ardengom Sofficijem, okupljenim oko znamenitog časopisa ‘Lacerba’. Ta je knjiga i danas od prvorazrednog značaja za povijest hrvatske avangarde.
Esejistička knjiga u kojoj jedan od najutjecajnijih književnih kritičara 20. stoljeća promišlja sudbinu zapadne kulture nakon katastrofa 20. stoljeća. Polazeći od metafore Modrobradova dvorca, autor razmatra krizu humanizma, položaj umjetnosti i jezika nakon Holokausta te pitanje može li se tradicija „visoke kulture“ održati u svijetu obilježenom nasiljem, ideologijama i tehnološkim promjenama. U središtu su odnos između umjetnosti i barbarstva, odgovornost intelektualaca te promijenjena uloga književnosti i filozofije u suvremenom društvu. Pisano eruditski, ali strastveno i poticajno, djelo povezuje književnost, povijest, politiku i teologiju. Zanimljivo je čitateljima koji promišljaju o smislu kulture danas, o granicama humanističkog nasljeđa i o tome kako čitati klasike u svijetu nakon velikih povijesnih lomova.
Europljani danas, kao i prije stotinu godina, žive u paralizirajućoj neizvjesnosti koja zaokuplja društveni imaginarij. Trenutak je to kada su i politički vođe i obični građani rastrgani između užurbanog djelovanja i fatalističke pasivnosti, kada se nekoć nezamisliva dezintegracija Unije počinje doimati neizbježnom te kada se narativi i pretpostavke koji su još do jučer vodili naše postupke čine ne samo zastarjelima, već i gotovo nerazumljivima. U ovoj provokativnoj knjizi Ivan Krastev promišlja o budućnosti Europske unije i o mogućem nepostojanju te budućnosti. Dok su širom Europe ultradesničarske stranke u usponu, Europska unija je zbunjena i muče je sumnje veće nego ikada dosad. Krastev smatra da će, raspadne li se Unija, logika njene fragmentacije biti ista kao kod bankarske panike, a ne kao kod revolucije. Jedini način kontrole rizika od raspadanja jest prepoznavanje da je njegov korijen u izbjegličkoj krizi, koja je dramatično izmijenila prirodu nacionalnih demokratskih politika širom Europe. Svrha ove knjige nije spašavanje Europske unije ni naricanje nad njom. Ona nije još jedan traktat o etiologiji europske krize ili pamflet protiv korupcije i nemoći europskih elita. Konačno, ovo nikako nije knjiga koju je napisao euroskeptik. Riječ je o promišljanju nečega što će se vjerojatno dogoditi i analizi toga kako naša osobna iskustva radikalne povijesne promjene oblikuju sadašnje postupke.
Kako su fizičari zahvaljujući svojoj nadarenosti i dostupnoj tehnologiji uspjeli otkriti Higgsov bozon, posljednji dio slagalice subatomskog svijeta? Kako je on promijenio naše razumijevanje svemira? Što sada, gotovo desetljeće nakon njegova otkrića? Odgovarajući na ta pitanja, Ivo van Vulpen – fizičar čestica u CERN-u i član tima zaslužnog za otkrivanje Higgsova bozona – poziva nas na putovanje tim liliputanskim svijetom subatomskih čestica. Melodija prirode vodi nas u uvijek zanimljiv svijet elementarnih čestica – onih koje poznajemo, ali i onih koje ćemo tek otkriti. Autor na mnogo mjesta dokazuje da znanost nije samo priča o uspjehu; nerijetko je to priča o neodgovorenim pitanjima, frustracijama, nerazumijevanju i koračanju u nepoznati teritorij. Oslanjajući se na svima poznata iskustva i usporedbe, pojašnjava nam apstraktne fizikalne pojmove, približava povijest fizike čestica i nudi objašnjenja pojmova poput kvantne mehanike i relativnosti, odnosno njihove uloge u potrazi za novim česticama, silama i pojavama. Ova knjiga nudi živahan prikaz rada najvećeg svjetskog ubrzivača čestica kao i autorova nadahnjujuća promišljanja o još neriješenim velikim zagonetkama svijeta minijaturnog. Ivo van Vulpen nizozemski je fizičar čestica koji radi na Sveučilištu u Amsterdamu i Nacionalnom institutu za subatomsku fiziku. Uz istraživanja na akceleratoru čestica u ženevskom CERN-u, održava predavanja o osnovama fizike za širu publiku. Melodija prirode prva je njegova knjiga prevedena na hrvatski jezik.
Ovaj dramski spjev u pet činova proslavljenog norveškog dramatičara Henrika Ibsena, i jedno od remek-djela svjetske književnosti, šaljivo, ali duboko istražuje vrline, poroke i ludosti zajedničke cijelom čovječanstvu – predstavljene likom Peera Gynta – lažljivca, avanturista, romantika, sina nekada bogata i ugledna trgovca Jona Gynta, koji je pak postao pijanac te izgubio sav novac ostavivši Peera i njegovu majku u siromaštvu. Zasnovana na norveškom folkloru i Ibsenovim maštovitim izumima, drama prati lutanja glavnog junaka koji pronalazi bogatstvo i slavu – no ne i sreću – iako ga na kraju spašava ljubav. Na početku drame, mladi farmer odlazi na vjenčanje i upoznaje Solveig, ženu koja će ga na kraju spasiti. Međutim nestašni Peer tada otima mladenku i ostavlja je u divljini. Ovu mračnu izvedbu prati niz pustolovina (koje ne utječu dobro na Peera) u mnogim zemljama. Nakon jezivih podviga, stari i ogorčeni Peer vraća se u Norvešku, pronašavši utjehu u naručju vjerne Solveig. Peer Gynt je, kao i druge Ibsenove drame, prožet pjesničkim misticizmom i romantizmom, a u Peeru pronalazimo buntovan središnji lik u potrazi za konačnom istinom koja se uvijek čini izvan dosega. U tom smislu Peera se može promatrati kao alter-ego samog Ibsena, čija je cjeloživotna potraga za umjetničkim i moralnim dostignućima rezultirala sjajnim kasnijim predstavama na kojima i počiva njegova slava.
Postali smo vječni emigranti otkad smo prešli najprokletiju granicu na Balkanu, možda i na svijetu: granicu između Albanije i Jugoslavije, odnosno Makedonije, na obali Ohridskog jezera između Pogradeca i Svetog Nauma, granicu koja se protezala i preko samog Jezera, potom kopnom na drugoj obali te je na koncu završavala u nama samima. Bilo kamo da smo odlazili, granicu smo nosili u sebi, postajala je skriveni dio nas. U obitelji smo, otkad je postavljena granica što je presjekla naše živote, počevši od Djeda, Bake, Oca i Majke do mene – pripovjedača, nosili svoj dio povijesti granice i svoj dio granice u sebi. Još od vremena kad je obitelj bila osuđena na iščeznuće, zbog iznenadnih i zlokobnih udara povijesti, kao da je netko odredio da u mojoj obitelji upravo meni pripadne obveza bilježenja stogodišnje povijesti granice. Rano smo shvatili da je prelazak granice zapravo dolaženje do slobode koju smo izgubili, da znači spašavanje od smrti koja nam je bila za petama. Naši životi, mladih i starih, zauvijek su obilježeni granicom. Može se čak reći da smo, protokom vremena, postali ljudi-granice, kamo god bi nas sudbina odvela. Svatko iz naše obitelji imao je svoj dio priče o granici tijekom 20. stoljeća. Bez obzira na to koliko su se međusobno razlikovale, svaka od tih priča uklapala se u golemu pripovijest o granici, povezujući nekoliko naraštaja obilježenih njezinim postojanjem. Nikad nismo doznali koliko granica treba prijeći, a da se pritom nikad ne otkrije put povratka u domovinu… Luan Starova
Roman Vrijeme koza Luana Starove, u prijevodu Mate Marasa, poslije dvadeset godina vraća se hrvatskoj čitateljskoj publici, a u istom izdanju objavljujemo i Starovin novi roman Povratak koza u prijevodu Borislava Pavlovskog. Dvije povezane priče, svaka napisana u svom vremenu, objavljujemo u jednoj knjizi. Roman Vrijeme koza kronika je zbivanja poslije Drugog svjetskog rata kada su vlasti bizarnom zabranom uzgoja koza na rub egzistencije dovele stotine tisuća već osiromašenih stanovnika svih jugoslavenskih republika. Starova nam nizom komičnih situacija prikazuje svu ironiju, ne samo te zabrane, nego odnosa vlasti i naroda općenito. Nagrađena brojnim međunarodnim priznanjima, knjiga je prevedena na dvadesetak jezika, a 1997. u Francuskoj je proglašena najboljim europskim romanom. Povratak koza nastavak je Vremena koza, priča nastala u tranzicijskoj Makedoniji. Naslov romana samo je suptilna ironija kojom nam Starova, istančano i nedvosmisleno predočava melankoličnu istinu da su koze, kao i sloboda, odavno otišle iz života suvremena čovjeka i da se više neće ni vratiti. U ovoj alegoriji jedne mračne negativne utopije, koze su samo posljednja romantična stavka, isječak sjećanja na vrijeme kada je egzistencijalna samostalnost zapravo bila moguća.
U IŠČEKIVANJU APOKALIPSE – revolucionarni milenaristi i mistični anarhisti u europskom srednjovjekovlju najpoznatije je i najvažnije djelo Normana Cohna, glasovitog britanskog povjesničara i pisca, a bavi se analizom socijalne uvjetovanosti nastanka srednjovjekovnih masovnih pokreta zasnovanih na milenarističkim vjerovanjima u Srednjoj i Zapadnoj Europi. Djelo pokazuje da su apokaliptične predodžbe bile čvrsto ukorijenjene u kršćanskoj i židovskoj tradiciji. Srednji vijek i doba reformacije stalno su svjedočili pojavi proroka i mesijanskih ličnosti koji su najavljivali dolazak tisućljetnog Kristova kraljevstva, a te su objave padale na plodno tlo među svim nezadovoljnima i obespravljenima. Karizmatični vođe lako su u trenucima društvenih kriza i previranja mogli ta vjerovanja iskoristiti za vlastite potrebe i proglasiti sljedbenike dugoočekivanim izabranim narodom Božjim, a zamišljene neprijatelje, najčešće intitucionaliziranu Katoličku crkvu i Židove, zlim silama.
U intelektualnom polju uvijek postoje iznimni pojedinci koje se zbog njihova velikog djela i utjecaja ideja kojima su ta djela posvećena s pravom označava kao grandiozne figure. To su oni veliki ljudi za koje je možda najjednostavnije reći da su originalni autori i mislioci. Jedan od njih svakako je Edgar Morin, čovjek uzbudljive biografije i autor neobično širokih misaonih horizonata. Knjiga O estetici, koju je Morin oblikovao kao svojevrsni sažetak prvotno zamišljenog, ali nenapisanog većeg djela, zanimljiva je i značajna iz nekoliko razloga. Ona pokazuje da Morinova sistemska ambicija, koja ga je vodila u pisanju Metode, nije iscrpljena knjigom Etika, odnosno razmatranjima etičke tematike. Estetsko se polje, prema Morinovu mišljenju, stalno širi i upravo bi to širenje trebalo shvatiti kao najbolji dokaz ljudske kreativnosti. Morin je intelektualac čije se mišljenje s pravom često traži, rado sluša i uvažava. Stoga bi, na način njegovih stilskih i dijalektičkih obrata, bilo možda primjereno reći da knjigu O estetici valja čitati u svjetlu sveukupnih Morinovih metodoloških postavki, kao što te metodološke postavke treba čitati u svjetlu ove nevelike, ali idejama bogate knjige.
Ervehe. Knjiga o jednoj majci osmi je roman Balkanske sage albansko-makedonskog pisca Luana Starove. Riječ je o lirskoj i meditativnoj, ali epski produljenoj potresnoj naraciji o višekratnom progonstvu što se proteže kroz nekoliko naraštaja i svojom difuznom prirodom trajno obilježava živote više generacija jedne obitelji. Roman u naslovu nosi ime glavne heroine, pripovjedačeve majke Ervehe. Mlada albanska obitelj prinuđena je četrdesetih godina prošlog stoljeća napustiti domovinu i preko Ohridskog jezera doći do „obale egzila“ u Makedoniji. Granica koju prelaze, u to vrijeme, nije samo najzatvorenija na Balkanu i u Europi, već je to i granica koja je sudbinu pripovjedačeve obitelji presjekla na dva dijela. U vječnom egzilu prema Europi, ali i prema samima sebi, u dihotomiji iščekivanja povratka i bježanja prema ideji Zapada, Majka je jedini postojani, nepokolebljivi stub koji, kako i sama kaže, postoji kako bi obitelj održao na životu. Luan Starova (Pogradec, Albanija, 1941.) od 1943. godine živi u Makedoniji (najprije u Strugi, zatim u Skoplju). Školovao se na makedonskom jeziku, a diplomirao je francuski jezik i književnost. Od 1974., nakon magisterija i doktorata u Zagrebu, specijalizira na Sorboni u Parizu na području moderne francuske književnosti, a karijeru nastavlja kao sveučilišni profesor na Filološkom fakultetu u Skoplju. Bio je ambasador SFR Jugoslavije u Tunisu i u Palestini, zatim i prvi ambasador Republike Makedonije u Francuskoj, stalni predstavnik u UNESCO-u te nerezidentni ambasador u Španjolskoj i Portugalu. Starova piše na makedonskom, albanskom i francuskom jeziku, a pozornost domaće i međunarodne književne i kulturne javnosti privukao je 1992. objavljivanjem romana Očeve knjige, koji će postati i knjiga matrica serije cikličkih romana koje autor objavljuje pod zajedničkim naslovom Balkanska saga. Objavljeno je dvanaest romana tog ciklusa za koji je dobio nagradu „Marguerite Yourcenar“ te Medalju Udruženja pisaca koji pišu na francuskom jeziku, kao i najviše francusko priznanje, Orden Legije časti – Vitez umjetnosti i književnosti.
Kockanje je gotovo univerzalna aktivnost kojom su se ljudi bavili tijekom cjelokupne povijesti u različitim kulturama i u potpuno odvojenim društvenim skupinama. Tisućama godina ljudi kockaju iz užitka, radi društva ili bijega od stvarnosti, ali i da bi osvojili nešto novca, stekli ugled – popis je raznovrstan gotovo koliko i same igre na sreću. Međutim, usprkos ovoj heterogenosti jedna je karakteristika zajednička svim oblicima kockanja, a to je redistribucija vrijednosti (obično novca) po sustavu sreće. Iako mjera vrijednosti i postotak sreće mogu značajno varirati, prisutnost oba parametra neophodna je za postojanje kockanja. Autor raspravlja o povijesti kockanja i igara na sreću, o različitim teorijskim pristupima analizi tog historijskog, ali i vrlo značajnog suvremenog fenomena, a posebno se operacionalizira sociološki pristup kockanju. U knjizi su na zanimljiv način prezentirana najznačajnija istraživanja o kockanju u svijetu kao i najvažniji rezultati socioloških istraživanja u Hrvatskoj u kojima je dokazan uobičajeni put prosječnog kockara – od igrača rekreativca do socijalne patologije. Prof. dr. sc. Ognjen Čaldarović Znanstveni i stručni doprinos ovoga djela je u njegovu temeljitom i sustavnom razjašnjavanju fenomena kockanja, klađenja i igara na sreću, njihova značenja, ali i pozitivnih i negativnih posljedica u društvu i kod pojedinaca, kako u svijetu, tako posebno u suvremenome hrvatskom društvu. Uz to, knjiga donosi i popis svih do sada objavljenih propisa o kockanju uopće na tlu današnje Republike Hrvatske, a na poseban se način prikazuju i analiziraju stavovi vjerskih zajednica prema kockanju. Stoga će ovo djelo zacijelo imati značajan i višestruk utjecaj u rasvjetljavanju fenomena kockanja u našemu društvu. Prof. dr. sc. Ivan Markešić
Ova kratka, poticajna knjiga predstavlja strastvenu obranu i reafirmaciju društvenih znanosti u suvremenom svijetu obilježenom krizama, nejednakostima i ubrzanim promjenama. Craig Calhoun, ugledni američki sociolog i dugogodišnji ravnatelj London School of Economics, raspravlja o javnoj ulozi društvenih znanosti, njihovoj odgovornosti u demokratskim društvima te potrebi za povezivanjem znanstvenog rada s društvenim angažmanom. Tekst otvara pitanja znanja, moći, globalizacije i javnog dobra, a dodatnu dubinu daju komentari Edgara Morina i Alaina Tourainea, istaknutih europskih mislilaca. Knjiga će posebno zanimati studente, istraživače i sve koji promišljaju smisao i budućnost društvenih znanosti.
Ova mala, ali sadržajna knjižica donosi sažet pregled osnovnih planinarskih pojmova i izraza, namijenjen planinarima, vodičima, članovima planinarskih društava i svima koji se žele sigurnije kretati u planinskom okruženju. U formi praktičnog rječnika objašnjava terminologiju vezanu uz opremu, tehnike kretanja, sigurnost, orijentaciju i prirodne značajke planinskog prostora. Kao izdanje nastalo u okrilju planinarske organizacije, odražava jezik i standarde svojega vremena te predstavlja zanimljiv dokument razvoja planinarske kulture i stručnog nazivlja. Koristan je i kao podsjetnik iskusnima i kao uvod početnicima u svijet planina.
U ovoj knjizi poznati sociolog Zygmunt Bauman, autor utjecajnog koncepta „tekuće modernosti“, analizira oblike zla koji nastaju i opstaju u suvremenom, globaliziranom društvu. Polazeći od osjećaja nesigurnosti, nejednakosti i rasapa solidarnosti, Bauman pokazuje kako se zlo danas ne pojavljuje nužno kroz spektakularne povijesne tragedije, nego kroz svakodnevnu ravnodušnost, birokratsku distancu i tržišnu logiku koja ljude svodi na potrošače i višak. U svijetu koji se predstavlja kao „bez alternative“, autor propituje odgovornost pojedinca, eroziju javnog prostora i krhkost demokracije. Knjiga će zainteresirati čitatelje koji promišljaju suvremeno društvo, moral i politiku te traže dublje razumijevanje nesigurnosti današnjice.
