Oznaka:

Pisma Vlahu

Rukopis Tomislava Macana, što sam ga naslovio Pisma Vlahu, sačuvan je u pokojnikovoj ostavštini u Dubrovniku. Riječ je o pismima od rujna 1962. do rujna 1969. Naslovnik pisama, pretpostavljeni Dubrovčanin Vlaho, zacijelo je nestvarna osoba, jer se pisma ne nalaze među svežnjevima pokojnikova dopisivanja, kojima su poznati naslovnici i u kojima su i njihovi odgovori, jer njegovih odgovora nema i jer njemu pisac nepotrebno tumači neke domaće riječi. Pisma su pisana pisaćim strojem i potpisana su, ne sva, rukom. Spoj su osvrta na suvremene događaje, zapažanja u prirodi i nadasve uspomena. Njima je prepleo prošlost i suvremenost, zbivanja i ljude, politiku i kulturu, seoski život i gradsku okolinu, običaje i predaju, spomendane i tehničke novosti. Sve što ga je zanimalo, što ga je mučilo i radovalo, sve što ga je za čitav život obilježilo u nazorima i djelovanju. Tako su i pisana – trenutačno, osobno i osjećajno. Stoga ima u njima ponavljanja, inačica misli, raznorodnih sudova, sklonosti naoko zanemarivostima. Ipak, čini se, da su baš takva rijetka svjedočanstva ne samo o dubrovačkim 1960-tima, tako nezabilježen osobni pogled na selo i grad, nego i okno u načinu razmišljanja i prosuđivanja čovjeka na rubu zbivanja, zapravo izvan javnog života. Čovjeka izgrađena vjerski i narodno, nespokojna u suvremenim svjetskim i domovinskim prilikama, što unatoč svemu nastoji razumjeti prošlost i suvremenost, što ima sućuti za njemu neprihvatljiva gledišta i postupke pojedinaca te što najposlije trajno vjeruje u budućnost čovjeka, svojega zavičaja i naroda. (…) Trpimir Macan

Sfinga

Mala Sfinga iz Memfisa, Dioklecijanova zaštitnica, u njegovu splitsku palaču, graditeljsko čudo kasnoantičkog svijeta, pristiže za velike oluje. Kad Grimizni čovjek, kako elegantna crna Sfinga naziva cara, postane Čovjek od praha, jer štovatelji novog, očovječenog Božjeg Sina smrvit će njegov sarkofag i kosti, ova granitna čuvarica tajnih pragova ostaje vjerno stražariti na Peristilu, pred carskim Mauzolejom, doskora prenamijenjenim u katedralu. U formi solilokvija samotna Sfinga pjeva o drevnim epohama, o uzlasku i padu Tutmozisa III. i Ramzesa II., dvaju značajnih egipatskih faraona, kojima je bila posvećena, a onda i o kraju svog štićenika Dioklecijana, koji je u njoj prepoznao istinsko božanstvo. Pjeva ona o smislu prošlosti i sadašnjosti, naravi poganskih bogova i Krista, živih i neživih bića i još o mnogočemu što oštrooko promatra i kritički promišlja na pozornici prostora i vremena. Roman Sfinga Veljka Barbierija meditacija je o civilizaciji Sredozemlja, propitkivanje smrtnosti i besmrtnosti, ljubavi i prolaznosti, istodobno vješt traktat o ljudskoj prirodi, našim strahovima i taštinama, ušuškan u ruho zavodljive priče. Gotovo hipnotičnim ulančavanjem stiliziranih rečenica Veljko Barbieri fabulira o počecima našeg doba i ispisuje pripovijest čvrsto utisnutu u tematsku nišu povijesti Mediterana, svoje cjeloživotne okupacije. Ovaj se „roman u pjevanjima“, stoga, čita kao vrlo osobna, angažirana i uzbudljiva posveta jednom gradu te tako zatvara autorovu romanesknu Splitsku trilogiju.

Poslije mnogih ljeta

Poslije mnogih ljeta (1939.) djelo je na margini SF žanra s osloncem na gotskoj tradiciji, a bavi se, na donekle bizaran način, temom dugovječnosti kroz filozofske rasprave unutar romana.

S onu stranu okova iluzije

Filozof, humanist, psihoanalitičar i socijalni psiholog, Erich Pinchas Fromm rodio se 23. ožujka 1900. u Frankfurtu na Majni, a bio je jedan od vodećih umova svog vremena. Potječe iz iznimno religiozne obitelji ortodoksnih Židova, a u kasni­joj se dobi deklarira kao “ateistički mistik”. Nije imao sretno djetinjstvo – uz oca ćudljive naravi i majku sklonu depresijama, mladenaštvo su mu obilježili samoubojstvo prijateljice i strašna histerija Prvog svjetskog rata (koja ga je potakla da istraži iracionalnost masovnog ponašanja). Doktorirao je sociologiju na Sveučilištu u Heidelbergu pod mentorstvom Alfreda Webera, Karla Jaspersa i Heinricha Rickerta, a na njega je utjecala i znamenita Frankfurtska škola kritičke teorije, kao i novokantovac Hermann Cohen. Kao psihoterapeut kreće u vlastitu kliničku praksu na Institutu za socijalna istraživanja u Frankfurtu. Dolaskom nacista odlazi u Ženevu, potom u Ameriku gdje pomaže u osni­vanju Washingtonske škole psihijatrije i Instituta William Alanson White. U New Yorku upoznaje druge mislioce iz Europe koji su utočište pronašli u Americi, kao i Karen Horney, koja je imala velik privatni i ideološki utjecaj na njega. Aktivan je bio i na američkoj političkoj sceni. Pred kraj karijere odla­zi u Mexico City gdje predaje i piše djela o sponama između ekonomske klase i tipova personalnosti. Umro je u Švicarskoj 1980. godine.

Robi K. 1-5 (2. izdanje)

Bilježnica Robija K., kultna kolumna Viktora Ivančića, koja neprekidno izlazi već 35 godina, ponovno je sabrana na jednom mjestu u 5 knjiga, na više od 2500 stranica. Nakon rekordno brzo rasprodanog prvog izdanja sabranog Altimejt edišna Robija K., izdavač Ex libris iz Rijeke odlučio je počastiti čitatelje novim izdanjem.

Život i snoviđenja neustrašivog žohara Zaštomira

Prvi roman za djecu i mlade Borisa Dežulovića nezaboravna je, ilustrirana bajka koja će svakog čitatelja nadahnuti na djetinju znatiželju kojom se otkriva svijet! „Bio jednom jedan mali crni žohar. Nije to bilo ništa osobito neobično, jer žohara na svijetu ima tri tisuće milijardi, ima ih oduvijek i svugdje, i uvijek je bilo da je negdje jednom bio jedan žohar. Ovaj je žohar, međutim, bio drugačiji od ostalih dvije tisuće devetsto devedeset devet milijardi devetsto devedeset devet milijuna devetsto devedeset devet tisuća devetsto devedeset i devet. Ovaj je bio znatiželjan i hrabar.“ (iz uvoda)

Osobenost estetskog

Problemi odražavanja u svakodnevnom životu, Problemi mimeze I-VI, Problemi prirodne lepote, Borba za oslobođenje umetnosti …

Igre i ljudi : Maska i zanos

Roger Caillois (1913–1978) bio je francuski sociolog, esejist i kulturni teoretičar, povezan s intelektualnim krugom oko Georges Bataille. Bavio se širokim rasponom tema — od mitologije i književnosti do društvenih fenomena poput igre, koje je analizirao kao važan element ljudske kulture. Njegova knjiga Igre i ljudi (1958.) jedno je od najutjecajnijih djela o teoriji igre. U njoj Caillois razvija klasifikaciju igara u četiri osnovne kategorije: agon (natjecanje), alea (slučaj), mimicry (oponašanje/uloga) i ilinx (vrtoglavica, tjelesno uzbuđenje). Također razlikuje spontane, neformalne igre (paidia) od strukturiranih i pravilima uređenih (ludus). Knjiga istražuje kako igre odražavaju strukturu društva i ljudsku potrebu za redom, rizikom, maštom i uzbuđenjem. Caillois pokazuje da igra nije samo zabava, nego važan način kroz koji ljudi organiziraju iskustvo, uče pravila i izražavaju kulturne vrijednosti.

Armagedonske bitke

Megido i Jizreelska dolina od Brončanoga do Nuklearnoga doba. Četiri tisuće godina Jizreelska dolina je patila u skoro neprestanom ratovanju. Burna povijest cijeloga Izraela, Judeje, Kanaana i Palestine odražava se u mikrokozmosu u toj, krvlju natopljenoj dolini. Barem su se 34 krvava sukoba vodila uz drevno mjesto Megido i susjednim područjima Jizreelske doline, a vjerojatno, u budućnosti, slijedi i kobna majka svih bitaka – Armagedonska bitka. Egipćani, Kanaanaci, Izraelićani, Midjanci, Amalečani. Filistejci, Hasmonejci, Grci, Rimljani, Bizantinci, muslimani, križari, Mameluci, Mongoli, Palestinci, Francuzi, Australci, Nijemci Arapi i Izraelci – svi su se oni tu borili i umirali. Tu je Tutmozis III vojevao prvu bitku koja je zabilježena u svijetu; tu je Gideon vodio prvi poznati noćni pohod; tu su Mongoli izgubili svoju prvu bitku. No, to je također i mjesto završetaka, jer se očekuje da će se upravo ovdje dogoditi biblijski Armagedon. Kada govorimo o svim tim bitkama, mogli bismo parafrazirati riječi sir Winstona Churchila: Nikada se napolju ljudskoga sukoba nije toliko mnogo njih borilo, tako često, oko tako maloga prostora Ova je knjiga potvrda kako se povijest ponavlja, unatoč ljudskoj tvrdoglavosti i iracionalnom nagonu za osvajanjem, što, nažalost, uvijek za sobom povlači uništavanje i smrt. Ona je čak i danas jasna potvrda da još uvijek nismo spremni izvlačiti pouke iz krikova umirućih u prohujalim tisućljećima.