Han u svojemu eseju Društvo umora polazi od jednostavne premise: današnjim društvo vlada imperativ trebati. Za razliku od disciplinarnog društva zabrane koje, Hanovim riječima, stvara luđake i kriminalce, današnje društvo uspjeha stvara depresivce i gubitnike. Subjekt uspjeha neprestance je izložen zahtjevu za unaprijeđenjem, nadilaženjem samoga sebe, maksimizacijom svojega učinka, što dovodi do sindroma sagorijevanja ili burnouta. Suočen nekada s disciplinom, subjekt je zadržavao prostor negativiteta, međutim animal laborans kasne modernosti doveden je u situaciju da izrabljuje samoga sebe i to svojevoljno. Autoagresija koja je odlika psihičkog aparata takvog subjekta na koncu ga iscrpljuje i čini nesposobnim za život. Umor društva uspjeha samotni je umor. Nasuprot toga umora, Han zagovara umor koji se okreće od Ja i otvara svijetu, pripušta Drugoga. Taj umor poziva na usporavanje, osvrtanje, uspostavu zajednice umornih.
Kao novo
