Predavanja s Gifford seminara 1990. U zapadnoj kulturi i prije su postojali dojmovi o svršetku i opčinjenosti sumrakom. Filozofska svjedočenja, umjetnosti, povjesničari osjećaja izvještavaju o "zatvaranju vrtova Zapada" tijekom kriza rimskog carskog poretka, za apokaliptičkih strahova približavanjem prvog milenija A.D., nakon Crne smrti i Tridesetogodišnjeg rata. Momenti truleži, jeseni i svjetla što gasne uvijek su ulazili u ljudsku svijest o tjelesnom propadanju, o općoj smrtnosti. Moralisti su i prije Montaignea isticali da je novorođenče dovoljno staro da umre. U najsamopouzdanijoj metafizičkoj konstrukciji, u najafirmativnijem umjetničkom djelu krije se memento mori, implicitan ili eksplicitan trud da se zaustavi curenje smrtonosnog vremena, prožimanje svakog živog bića entropijom. Iz tog hrvanja filozofski diskurs i stvaranje umjetnosti izvode stres koji ih oblikuje, nerazriješenu napetost čiji formalni modusi su logika i ljepota. Krik "Veliki bog Pan je mrtav" proganja čak i ona društva s kojima povezujemo, možda odveć konvencionalno, strast optimizma.
Vrlo dobro
