Kako bi izgledalo da se počne širiti bolest koja zahvaća samo one koji nisu dobri ljudi? Borna Vujčić na ovom zapletu vješto gradi napetu radnju, uz enigmatičnu pripovjedačicu koja tvrdi da o ovoj priči zna više i od njezinih protagonista. Romanom Kao da nema sutra vode nas članovi nesvakidašnje obitelji Fleminov, svaki iz svoje, naizgled nespojive, perspektive. Najstariji sin, humanitarac, dobronamjeran je na svoju štetu, oca pokreće nostalgija za ratnom službom dok je na pomolu novi sukob, majka kao medicinska sestra neposredno je izložena apokalipsi, mlađi sin samo želi naći novo mjesto gdje će kampirati i smotati još jedan joint, a osamnaestogodišnja kći u kovitlacu psihičke bolesti nada se boljem sutra. Kao, na koncu, i svi mi. Ali što ako sutra ne dođe? Postavlja se pitanje je li moguće napisati antiutopijski tekst kada živimo antiutopijsku stvarnost, jesu li stvari koje su nekad bile bizarne danas dio konvencije, fijuču li nam metci oko glave ili pak u glavi? Ako živimo vječno danas, čini se kao da sutra ne postoji. Imate li uopće važeći kalendar?
Vrlo dobro
